BiH Izdvojeno Putopis Udarno Vijesti

Danas na Bjelašnici – pouka za sve planinare

planinari1

Cesto cujem kako su nastradali neki planinari na ovoj ili onoj planini u Bosni… Prenj je do sada odnio vjerovatno najvise zrtava, recimo prije par godina su gore nastradale iskusne planinarke iz Slovenije, i sto je jos apsurdnije nasli ih u neposrednoj blizini doma, navodno su se vrtile cijelo vrijeme oko njega ali ga nisu mogle naci dok se na kraju nisu smrzle.

Meni to nikako nije bilo jasno, i uvijek mi je zvucalo pomalo irealno, nisam sebi nikako mogao dokuciti kako je to moguce. Pogotovo mi nije bilo jasno kako se to moze desiti iskusnim planinarima. Ljudima koji imaju iskustva u takvim situacijama. Nekako mi je uvijek zvucalo nevjerovatno. Sve do danas, dok to licno nisam iskusio…

Isli smo na jednu takoreci rutinsku turu. Penjali smo se iz Babinog Dola na vrh Bjelasnice, Opservatoriju preko Stinog Dola. To je vrlo jednostavna tura u smislu orijentacije. Ne bi ni pomislio da se tu mozes izgubiti.

Povrh svega, u grupi je bilo nekoliko vrlo iskusnih planinara koji su bili na ovoj turi vise puta, a vodio nas je jos iskusniji vodic koji ovaj put zna doslovno napamet, ne treba mu cak ni markacija, ono sto se kaze povezanih ociju bi nas doveo na vrh. Medjutim… ima uvijek to medjutim, zbog kojeg najcesce i nastradaju bas iskusni planinari koji misle da im se nista nemoze desiti.

A to medjutim se zove nepredviljiva cud planine kad su u pitanju vremenske prilike. Upravo te vremenske prilike i jesu ono sto zelim da ispricam ovdje. Nakon onoga sto sam danas dozivio, shvatio sam upravo to kako je moguce da se i najiskusniji smrznu samo par stotina metara od doma.

Na planinama poput Bjelasnice, vrijeme se zacas promijeni, zapuse vjetar, spusti se magla, pocne snjezna vijavica i ti ako si negdje na otvorenom i ako ne poznajes dobro teren, mozes vrlo lako da se izgubis. Bez obzira sto si iskusan planinar, ako je smanjena vidljivost vrlo lako se mozes izgubiti. Nemas gdje da se sklonis od zime i vjetra jer si na otvorenom, nemozes da nadjes odrediste, pocne te fatati panika kad shvatis da si izgubljen, onda hodas tako dok se ne iscrpis potpuno, ili dok ne padne mrak pa tek onda nemozes vise da se orijentises, i na kraju pretpostavljam negdje sjednes i smrznes se…

A evo kako je to izgledalo danas.. Kad smo krenuli iz Babinog Dola, vrijeme je bilo poluoblacno, oblacno… U Babinom Dolu posjetioci, setaci, topli restorani, i sve ostale prednosti civilizacije. Nista ne sluti da se nesto lose moze desiti taj dan. Vrh doduse jeste bio pod oblacima, ali nista neobicno za ovo doba godine.

Kad smo se popeli na Stini Do osjetimo smo da puse jak vjetar i da je magla, ali se jos uvijek vidi nekih 50-100 metara. Sa obzirom da smo na poznatom terenu, to i nije tako strasno. Mozemo vizuelno pratiti cijelu kolonu od nas nekih 10-tak planinara.

Kod prve kuce spasa na usponu prema Opservatoriji, vjetar vec puse dosta jako, i vidljivost se dodatno smanjuje, magla je sve gusca. Malo pravimo predah, i sklanjamo se od hladnog vjetra iza kuce. Ona nam je spas jer ne bi mogli izdrzati na tako hladnom vjetru da stojimo. Dok god se kreces to je okay, cirkulacija radi i nije ti zima, ali dok stanes na hladnom vjetru, poslije par minuta pocnes osjecati hladnocu.

Krecemo dalje uspon prema drugoj kuci spasa, vjetar postaje sve jaci i jaci, magla je sve gusca, i snijeg pocinje da pada pomijesan sa ledom. Osjetim komadice leda kako me sibaju po licu zbog jakog vjetra, i to moze biti prilicno bolno. Navlacim shal preko lica da se zastitim od leda. Medjutim vjetar mi stalno sklanja sal, a ja ga stalno vracam i popravljam. Borim se konstantno sa tim shalom da mi ostane preko lica. Tek tada shvatam da u ovakvim situacijama pomaze samo fantomka. Ubrzo shvatam i to da nemam ni adekvatne naocale. Moje obicne suncane naocale nisu za ovo. Ovdje pomazu jedino one prave skijaske naocale. Snijeg i led mi se zavlaci ispod i preko naocala, magle mi se, pokusavam ih brisati stalno, ali brzo se opet nakupi. Pored sve magle sad jos ne vidim ni kroz naocale dobro.

Skidam naocale i pokusavam bez njih. Puno bolje vidim ali mi me led i snijeg udaraju u oci, i nemogu da gledam, zmirim vise nego sto gledam. Kad sam kroz gustu maglu primjetio konture druge kuce spasa, laknulo mi je. Osjecam se da trosim puno vise energije nego obicno. Treba mi mali predah, a na ovakvom vjetru nema stajanja. Druga kuca spasa je bas bila spas za sve nas. Skupili smo se jedni uz druge iza zida u zavjetrini. Tada sam vec poceo da razmisljam da li ima uopste smisla ici dalje. Do vrha ima jos toliko. Isao sam i znam otprilike. Gledam u vodica, ocekujem da nesto kaze, ali nista ne spominje. Necu ni ja onda da se zalim, idemo dalje, ako je vec tako ali sam vec pomalo skeptican.

Izlazimo opet na vjetar i krecemo uspon dalje. Vjetar vec puse orkanskom snagom, jakna mi se kao u onih padobranaca nabire. Oni sto skacu pa onda ne otvaraju odmah padobran nego prave figure u zraku. Ono sto se desava sa rukavima moje jakne me podsjeca na njih. Spomenuo sam taj primjer i nekoj djevojci koja je isla iza mene. Rekla mi je da je ona skakala i sa podabranom, ali da je ovaj vjetar gori od toga. Eh ako je gori od skakanja iz aviona, onda je ovo ludost danas sto radimo, mislim se u sebi.

U jednom momentu ja gubim orijentaciju, ne znam vise kuda treba ici, i prepustam vodicu da ide na celo kolone, mada sam prosao tim putem, i znam ga dobro. Ali magla je toliko gusta, i vidljivost je toliko vec smanjena da ja vise nisam siguran kud trebamo ici dalje. On preuzima celo kolone i ja idem iza njega. Iza mene ide ova djevojka sa kojom sam komentarisao padobran, a ostatak kolone zaostaje za nama 50-tak metara i ne vidimo ih uopste gdje su.

Propadao sam u snijeg do pasa na nekim mjestima gdje su bili nanosi. Bilo je sve teze i teze hodati. Vjetar mi je trgao sal sa lica, nisam mogao nikako da ga fiksiram. Naocale su mi bile pune snijega i leda. Nisam vidio gdje stajem i kud hodam vise. Poceo sam da padam. Dozivao sam vodica koji je isao ispred mene, ali on me nije cuo od fijukanja vjetra. Nisam mogao da ga dozovem mada je bio samo par metara ispred mene. Djevojka koja je isla iza mene nije imala stapova i na par mjesta se zaglavljivala u snijeg, propadala i nije mogla da se iscupa. Dodavao sam joj svoj stap i izvlacio je. Pomislio sam kuda idemo. Ovo je nemoguca misija. Imao sam dovoljno fizicke snage da nastavim dalje, u odlicnoj sam kondiciji inace, nisam bio isrcpljen, ali ipak… Poceo sam osjecati blagi strah, da li od guste magle, od vjetra, od zime, od toga sto mi je lice vec bilo promrzlo, sto nisam mogao da vidim dobro kroz naocale, sto sam propadao u snijeg i padao, ili je bila kombinacija svega pretnodno navedenog..

Pitao sam vodica jel se moze orijentisati, jel zna gdje trebamo ici. Rekao je da zna. Rekao je, pa evo nas pored releja i pokazao mi udesno. Gledao sam ali nisam vidio nista. Gdje relej pitao sam, pa eto ga, rekao je. Jedva sam nazirao neku crnu siluetu u magli. Relej je ogroman, vidi se iz Babinog Dola kad je vedro, a ja ga nisam mogao vidjeti mada sam stojao pored njega. Eto takva je vidljivost bila.

Sa ostalim u grupi koji su zaostajali iza nas nekih 50-tak metara nismo vise imali nikakav vizuelni kontakt. Samo smo mogli pretpostavljati da idu negdje iza nas. Oni idu po nasim tragovima, ali sta ako neko skrene. Dovoljno je da skrene samo par metara od nasih tragova i izgubice se. Druga stvar vjetar puse, raznosi snijeg i tesko je pratiti tragove. Ja sam licno na par mjesta gubio tragove vodica koji je isao odmah ispred mene, ali sam ga vidio pa sam se mogao brzo ispraviti. Sta ako neko zaostane malo vise? I izgubi tragove, skrene? Nismo uopste vise mogli da znamo ko je gdje, i da li neko zaostaje, koliko nam je duga kolona uopste.. Gubili smo svaki kontakt jedni sa drugima, ja sam jedva uspjevao da pratim njega 5 metara ispred sebe, a sta je sa onima 50 metara iza?

U jednom momentu vodic se okrenuo, i rukama sam mu mahao da stane. Skupili smo se nas troje i bukvalno derali jedni drugima na uho, jer nismo nista culi od vjetra. Ja sam predlozio da ne idemo dalje, i vodic se odmah slozio. Rezon je da se vratimo, priznao je. Bilo je prepasno da idemo dalje jer kako smo isli prema vrhu tako je vjetar bio sve jaci, a magla sve gusca. Nismo uopste bili izgubljeni, znali smo tacno gdje se nalazimo, ali mogli smo nekoga izgubiti iz grupe. Odlucili smo da se vratimo.

Krenuli smo nazad i primjetili siluete ostalih iz grupe. Iza njih je bilo jos nekoliko koji su zaostajali jos vise. Nekako smo se svi zajedno okupili i rekli da se vracamo.

Medjutim neki su protestvovali. Htjeli su da idemo dalje jer smo vec pod samim vrhom. Trebalo nam je samo jos nekih pola sata, ali i to je po mom misljenju bilo predugo u ovakvim uslovima. Onda je pocelo objasnjavanje. Pocela je i neka svadja. Jedni hoce dalje naprijed, drugi hoce nazad, i onda je vodic rekao da glasamo. U ovakvim situacijama to je jedini izlaz valjda. Da se glasa, pa ko nadjaca. Stojali smo gore na orkanskom vjetru, i glasali, nismo dobro culi jedni druge pa smo ponavljali glasanje. Onda smo odlucili da dizemo ruke. Na kraju, samo dvoje je bilo da se ide naprijed, svi ostali su bili da se vratimo. Razum je pobjedio. Meni je laknulo. Mislio sam ako budemo isli dalje to je stvarno igranje sa necijim zivotima.

Srecom glasali smo za nazad. Ovo dvoje su malo gundjali i protestvovali ali su morali da prihvate odluku vecine. To je jednostavno tako. Grupa se ne smije razdvajati, pogotovo ne u ovakvim uslovima, svi moraju ici tamo gdje ide vecina, svidjalo se to nekome ili ne.
Kad smo sisli nazad u Stini Do vjetar je bio puno podnosljiviji. Cak se pocelo i razvedravati, sunce se pocelo pojavljivati izmedju oblaka. Na silasku do Babinog Dola sam se jos par puta osvrtao prema vrhu i pratio situaciju. Kad smo sisli u Babin Dol oblaci su se bili ponovo navukli iznad vrha, ali ovaj put je jos vise zacrnilo. Znaci ipak je bila ispravna odluka da se vratimo. I da smo se popeli na sami vrh, ko zna sta bi nas cekalo na silasku.

I sad kad razmislim malo, da smo kojim slucajem bili na manje poznatom terenu, mogli smo se vrlo lako izgubiti, i tesko bi se mogli izvuci. I uglavnom tako se najcesce i strada na planini. Oluja, vjetar, snijeg, ne vidis od magle, i zalutas. Onda te pocne fatati panika kad shvatis da si zalutao. Jos ako padne i mrak to je gotovo. Tesko te moze bilo koji GSS naci gore u toj magli i oluji. I tek danas sam shvatio kako ljudi, i to iskusni planinari izgube zivot u planini. Vrlo lako se desi u takvim surovim vremenskim okolnostima. Izgubis se, nemozes naci dom ili skloniste do kojeg si krenuo i to je to.

Zato ljudi, nemojte niposto podcjenjivati planinu, ne znam koliko fizicki da ste spremni i jaki, pamet u glavu kad idete gore.

Pise: Dzenan Causevic – (tekst bez korekcije preuzet sa facebook stranice AVANTUR-a)