Dejtonski sporazum postao je prepreka normalizaciji odnosa u regiji, tim prije što su Srbija i Hrvatska sebe isticale kao njegove garante i jačanjem veza sa entitetima zanemarivale odnose prema državi Bosni i Hercegovini. To najbolje svjedoči podatak kako srbijanski predsjednik, tokom sedmogodišnjeg mandata, je tek dva puta bio u Sarajevu, a svako malo u Banjoj Luci. Istovremeno, predstavnici stranaka sa hrvatskim predznakom po mišljenje idu u Zagreb.
Za sve to vrijeme ne rješavaju se otvorena pitanja između BiH i Srbije i BiH i Hrvatske, a tročlano bosanskohercegovačko Predsjedništvo, koje bi trebalo voditi vanjsku politiku, u najvećem broju slučajeva zastupa interese entiteta.
Dejtonski sporazum, koji je Ustav Bosne i Hercegovine, daje pravo entitetima da imaju specijalne veze sa Srbijom i Hrvatskom. Od kako je potpisan, u najvećoj mjeri, sporazum je maksimalno korišten za jačanje veza entiteta i bh. susjeda, dok je država Bosna i Hercegovina zaobilažena za bilo kakav značajniji dogovor. Zbog toga se nameće i pitanje da li je Dejton kao takav prepreka normalizaciji odnosa među susjedima.
Bivši ministar vanjskih poslova BiH Hajrudin Somun ističe kako je takva vrsta sporazuma kočnica ne samo na unutrašnjem već i na vanjskom planu. Tim prije, što su Srbija i Hrvatska sebe isticale kao garante Dejtonskog sporazuma i u tom kontekstu se i ponašale prema državi Bosni i Hercegovini. „Međunarodna zajednica neprekidno govori kako ovakva situacija nije normalna, ali ne čini ništa da to promijeni. Na kraju-krajeva, već je postao poznat, kao neka poznata melodija, taj zahtjev da se promijeni struktura dejtonskog ustava”, kazao je Somun.
Za Sulejmana Redžića, predsjednika Kruga 99, Dejtonski sporazum nije u dovoljnoj mjeri implementiran, posebno u članu 1. koji se odnosi na teritorijalni integitet i suverentitet Bosne i Hercegovine. Specijalne veze entiteta sa susjednim država, prema njegovim riječima, nisu kompatibilne sa odredbama tog člana sporazuma i utiču na destrukciju političkog suverentiteta BiH i dobrosusjedskih odnosa u regiji. „Ne treba zaboraviti i ključne razloge stanja u BiH 1992. na koje su izuzetno puno utjecale upravo države iz regiona i zahvaljajući njihovim politikama je i došlo do jednog stanja u BiH, a i nastavka destruiranja bh. državnosti”, istakao je Redžić.
Koliko je zanemarivana država Bosna i Hercegovina u proteklom periodu, najbolje svjedoči podatak kako je predsjednik Srbije Boris Tadić tokom sedmogodišnjeg mandata tek dva puta posjetio glavni grad Bosne i Hercegovine kako bi razgovarao o otvorenim pitanjima između dvije države. U istom periodu, svako malo bio je u Banjoj Luci, ili su političari iz Republike Srpske boravili u Beogradu.
Predsjedništvo BiH u prošlom sazivu, također, nikada nije bilo u zvaničnoj posjeti glavnom gradu Srbije. Takva politika, vođena posljednjih desetak godina, dovela je do toga da niti jedno od otvorenih pitanja između BiH i Srbije nisu riješena.
Đikić: Promijeniti kurs
Najznačajnija su, svakako, pitanja imovine i granice. Zbog toga se dešava da, primjerice, Srbija proglasi rijeku Drinu, koja je promijenila tok posljednjih dvadesetak godina, prirodnom granicom sa Bosnom i Hercegovinom. Tako su zemljišta koja pripadaju oko 400 građana Janje kod Bijeljine ostala u susjednoj državi, a obrađuju ih mještani sa njene desne obale:
„Ja lično imam negdje oko 20 duluma, od toga pola šuma, pola obradivo zemljište. Šuma je dosad, mislim, 90 posto isječena.”„Pokušaji da se vrati način rada kakav je bio prije dosad nisu dali rezultate. U tom periodu zemljište građana koji prije svega pripadaju opštini Loznica praktično je opustošeno. Radi se o tome da su na najplodnijem zemljištu otvoreni reviri za eksploataciju šljunka, da su te šume manje-više sve isječene.”
Neriješena imovinska i pitanja granica su problem i između BiH i Hrvatske. Ta država se u posljednje vrijeme zbog okrenutosti prema Evropskoj uniji distancirala od politike koju je vodila tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ali, ne treba zanemariti činjenicu kako predstavnici političkih stranaka sa hrvatskim predznakom često odlaze u Zagreb po mišljenje.
No, šta je to što država Bosna i Hercegovina može uraditi da se takav odnos susjeda prema njoj promijeni. Ibrahim Đikić, dugogodišnji diplomata, ističe da bi bosanskohercegovačka politika trebala promijeniti kurs prema susjedima tražeći više poštovanja prema suverentitetu i teritorijalnom integritetu BiH. „Mi bismo morali što prije da regulišemo sva otvorena pitanja i sa Srbijom i sa Hrvatskom – od imovinsko-pravnih odnosa do pitanja granica itd. Sve su to pitanja koja zahtijevaju ubrzano rješavanje, jer život svoje traži neovisno od naših političkih opredjeljenja i stavova”, smatra Đikić.
„Ja mislim da bi poboljšalo situaciju to da se zvanični Beograd ponaša kod državničkih posjeta na način da respektira politički suvrenitet i nedjeljivost BiH, da se prije svega obraća Sarajevu, a onda Banjoj Luci. U svakom slučaju, punopravno članstvo Hrvatske u EU se nadam da će uozbiljiti kompletnu političku klimu na cijelom Balkanu i da će na kraju doći do stabilizacije političkih odnosa – jer dalja radikalizacija ne vodi ničemu i potpuno je anahrona i smiješna kad se posmatra kroz evropsku prizmu”, ocjenjuje profesor međunarodnog prava na sarajevskom Fakultetu političkih nauka Zarije Seizović.
Evropske integracije nisu jedini faktor koji će dovesti do stabilizacije odnosa u regiji. Tim prije, što Bosna i Hercegovina sa ovakvim Ustavom ne može na isti način koračati ka Evropi kao što to čine njeni susjedi. Tako se dešava da tročlano Predsjedništvo, koje bi trebalo da vodi vanjsku politiku, u najvećem broju slučajeva zastupa interese entiteta. Istovremeno, BiH spada i u svjetske unikate – jer umjesto jednog, ima tri šefa države.
RSE/Informer.ba
