Još samo prije nekoliko mjeseci Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a i predsjednik Republike Srpske, javno je tvrdio da nema nikakve šanse da Zlatko Lagumdžija bude ministar vanjskih poslova BiH “jer će ići po svijetu i pričati priče o Republici Srpskoj”
Zlatko Lagumdžija, predsjednik SDP-a i zastupnik u Parlamentu BiH, žestoko je uzvraćao: “Dodik može kako hoće, ali ne može do kada hoće.” Sukobi između njih dvojice iz dana u dan dobivali su na intenzitetu i težini i smatralo se i tvrdilo, ne samo u ovdašnjoj javnosti i političkim krugovima, nego i čak i u nekim povjerljivim međunarodnim analizama, da je između njih ponor koji se ne može ni pregaziti ni preskočiti.
Moć i interesi
A onda, sasvim iznenađujuće za širu javnost, Dodik iz Banje Luke šalje poruku da Lagumdžija kao ministar vanjskih poslova ima širinu i da može prihvatiti usuglašene stavove. Lagumdžija sa svoje strane uzvraća da “jedan dio odgovornosti za radikalizaciju Dodikove politike postoji sasvim sigurno izvan njega”.
I što se dogodilo – ni jedan ni drugi nije upao u ponor koji je stajao između njih. U dubokoj crnoj rupi je već godinama država sa svim svojim stanovnicima i sada je valja izvlačiti. Ako zemlja ostane u blatu, entiteti ostaju kratkih rukava. Pružili su jedan drugom ruku, na stalnoj su vezi i rezultat svega je formiranje novog Vijeća ministara BiH. Jasno je da bez njihovog dogovora ne bi bilo ni nove državne Vlade. Sada je, kao most, između njih Vjekoslav Bevanda, predsjedatelj Vijeća ministara, pragmatičar koji zna dobro zbrajati i oduzimati i jasno mu je da s jednom rukom na Lagumdžijinom, a s drugom na Dodikovom ramenu, može uraditi ono što se od njega očekuje. Već će se Bevanda znati snaći, ako treba i vješto eskivirati, kada mu počnu stizati zahtjevi i nalozi njegovog stranačkog šefa Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a.
I golim okom je vidljivo da su se Dodik i Lagumdžija, lideri dviju najjačih stranaka u državi, pomirili. Kada se na stranu ostave njihovi osobni animoziteti, pa i osobna borba za prevlast i nadmoć, jasno je da su prevladali interesi u kombinaciji s pritiskom Bruxellesa i Washingtona. Svakako ne treba zaboraviti da su njih dvojica i stranke kojima rukovode sve do 2005. bili u odličnim odnosima, da je Dodik podržavao i Alijansu za promjene koja je na vlasti bila od 2000. do 2002. godine, a u čijem vrhu je bio SDP. Kasnije Dodik kreće s nacionalističkom retorikom koja mu pomaže od 2006. apsolutno vladati Republikom Srpskom. SDP od izbora 2002. odlazi u oporbu.
Lagumdžijina stranka se vraća na scenu 2010. kada na listopadskim izborima osvaja rekordan broj glasova i od tada je jasno da se u BiH više ništa ne može ni dogovoriti ni riješiti bez SDP-a i SNSD-a, odnosno lidera tih dviju stranaka.
Njih dvojica imaju puno utakmica u nogama, pa su od izbora u listopadu 2010. do formiranja novog Vijeća ministara naprosto razigravali, odmjeravali snagu i moć.
Usput, Dodik je u svojoj javnosti stjecao bodove napadima na međunarodnu zajednicu. Naravno, on je dovoljno politički pametan i lukav da nikada u tim napadima nije prešao granicu, znao se i zna se zaustaviti na vrijeme i na crti. Istovremeno, zbog iste te javnosti, ali i da bi se predstavio dosljednim, ne prestaje s pričom o neodrživosti BiH i najavljujući odcjepljenje RS-a i njezin raspad, bacajući tako kost oko koje se odmah svi u Federaciji glože i time mu daju vremena za zauzimanje novih položaja, iako je on potpuno svjestan da od toga nema ništa. Pojednostavljeno, neće on sebe gurnuti na političku i svaku marginu jer zna da bi ga Beograd u sekundi progutao, sve i da RS postane neovisna država ili da se pripoji Srbiji.
Prilika koja se ne smije ispustiti
– Dodiku nikakav secesionizam ne pada na pamet, nije jednom rekao Lagumdžija koji i najbolje poznaje šefa SNSD-a, pogotovo njegove igre.
Što je, dakle, u pozadini pomirenja dviju najjačih stranaka, preciznije njihovih šefova? Prije svega, obje ove stranke su socijaldemokratske i BiH je vjerojatno jedina država u Europi koja ima dvije socijaldemokratske stranke. Ključna razlika je u tome što je Dodik SNSD svojom i retorikom svojih ljudi pozicionirao kao nacionalističku stranku i na tome dobiva glasove, a Lagumdžija SDP kao centar lijeve orijentacije.
S obzirom da se svjetska politička situacija mijenja, i SDP-u i SNSD-u je jasno da ne mogu mimo svijeta, a znaju i da u svojim rukama zajedno drže bitnu europsku polugu. Naime, Europskoj uniji je itekako stalo do BiH jer ako ova zemlja kao multietnička zajednica propadne, to će biti dokaz da ni Europa ne može preživjeti kao multietnički model što, u krajnjem, ne odgovara ni Washingtonu. Upravo zato je stavljanje znaka jednakosti između BiH i Kosova potpuno pogrešno i neodrživo.
Za nešto više od sedam mjeseci održat će se lokalni izbori i tu SDP i SNSD imaju ogroman interes jer ih vide kao priliku za učvršćivanje vlasti, a koja se ni po koju cijenu ne smije ispustiti. Zbog toga i treba očekivati da će entitetske vlade, onu u RS-u predvodi SNSD, a u FBiH SDP, krenuti u juriš na probleme, prije svega, one ekonomske naravi kako bi građani svakog dana osjećali “dah proljeća”.
Nema dvojbe da će lokalni izbori biti i generalna proba pred opće izbore prve nedjelje u listopadu 2014. godine. A baš ti izbori su za Lagumdžiju i Dodika šansa za čišćenje drugih stranaka s političke scene u BiH i jedinstvena šansa da njihove stranke preuzmu apsolutnu zakonodavnu i izvršnu vlast u entitetima i državi. U takvoj situaciji, glatko i brzo bi bio postignut dogovor o podjeli funkcija nakon izbora 2014. godine.
Dnevni list/Informer.ba
