BiH Izdvojeno Vijesti

Nakon devet godina od podizanja optužnice čeka se presuda Prliću i ostalima

Bivši premijer “Herceg-Bosne” Jadranko Prlić, zapovjednici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković, ministar odbrane Bruno Stojić, zapovjednik vojne policije HVO Valentin Ćorić i predstojnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić terete se da su počinili zločine u okviru “udruženog zločinačkog poduhvata” predvođenog bivšim predsjednikom Franjom Tuđmanom, s ciljem pripajanja teritorija države BiH Hrvatskoj”. Ukoliko se potvrdi njihova krivnja, Hrvatska će praktično biti proglašena agresorom na Bosnu i Hercegovinu.

Prema optužnici, cilj je bio da se “politički i vojno potčine, trajno uklone i etnički očiste Bošnjaci i drugi nehrvati s područja ‘Herceg-Bosne’, odnosno s prostora Hercegovine i srednje Bosne”.

Tužitelji su zatražili da se Prlića i ostale proglasi krivima, te su za premijera “Herceg-Bosne” Jadranka Prlića, ministra odbrane Brunu Stojića, zapovjednike Glavnog stožera HVO-a generale Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića zatražili 40 godina zatvora, za zapovjednika Vojne policije HVO-a Valentina Ćorića 35, a za načelnika Ureda za razmjenu zarobljenika Berislava Pušića, koji je bio odgovoran za logore “Herceg-Bosne” 25 godina zatvora, ukupno 220 godina zatvora. Odbrane su zatražile njihovo oslobađanje.

Žrtve “Herceg-Bosne” poslije 20 godina očekuju pravdu, dok bh. Hrvati mahom, kao i njihovi predstavnici, vjeruju da su Prlić i ostali nevini. U crkvama u Bosni i Hercegovini, pa i u nekim biskupijama u Hrvatskoj, svećenici su pozvali vjernike da se mole za optužene.

Sisački biskup Vlada Košić je u pismu svećenicima napomenuo kako Haško tužiteljstvo za šetoricu Hrvata iz BiH traži kaznu od ukupno 220 godina zatvora, upozorivši da to “nije presuda samo šestorici Hrvata, nego svim Hrvatima i Hrvatskoj”.

Svoje uvjerenje da su Prlić i ostali nevini u ponedjeljak navečer je izrazio i predsjednik Federacije BiH Živko Budimir. On je kazao da bi zločini bili i veći da “tih ljudi nije bilo” te priznao da je i sam molio u crkvi za njihovo oslobađanje. Članovi Hrvatskog svjetskog kongresa su, također, uputili poziv za molitvu i post uoči presude Hrvatima.

Tokom najdužeg suđenja koje je trajalo od aprila 2006. do marta 2011.godine, saslušano je ukupno 206 svjedoka – 145 je pozvalo tužilaštvo, a odbrana 61.

Pored iskaza brojnih svjedoka, jedan od ključnih dokaza agresorske uloge Hrvatske u BiH su, kako ukazuju historičari i istraživači, na stotine stranica stenograma razgovora snimljenih u kabinetu Tuđmana tokom 90-ih godina prošlog stoljeća, koji otkrivaju, suprotno mišljenjima da je bošnjačko-hrvatski sukob splet nesretnih okolnost tokom rata u BiH, da je Tuđman još u prvoj polovini 1991. godine računao na dijelove BiH.

Optužnica protiv šestorice političkih i vojnih vođa “Herceg Bosne” podignuta je u martu 2004. godine. Sva šestorica optuženih su se dobrovoljno predali u aprilu te godine i izjasnili se da nisu krivi ni po jednoj od 26 tačaka optužnice.

Napad Hrvatskog vijeća obrane (HVO), vojnih snaga “Herceg-Bosne”, na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine, te Mostar u noći na 8. na 9. maj iste godine udarom zgradu Komande Četvrtog korpusa Armije BiH u zgradi Vranica u Mostaru. Sukob se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine.

Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti tzv. “Herceg-Bosni”, te je od Armije Republike BiH zatraženo da položi oružje i preda se. Budući je predaja odbijena, došlo je do sukoba.

Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske (HV) su odgovorne za brojne zločine diljem srednje Bosne i Hercegovine, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka gdje su ukupno, u oba slučaja, stradale 154 osobe, među kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf tokom kojih je stradalo na stotine osoba.

Organizirano je oko 60 koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori “Heliodrom”, “Gabela”, “Vojno”, “Dretelj”, logor u Ljubuškom… Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu agresije, 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most.

Glavni cilj, a što je potvrđeno i u stenogramima bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine koje su dogovorili predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije, kao predstavnik Hrvata, Vladko Maček.

Sporazum je doveo do proglašenja Banovine Hrvatske. Bosna i Hercegovina je podijeljena između dvije susjedne zemlje. Početkom Drugog svjetskog rata ta podjela je dokinuta, najprije uspostavom Nezavisne države Hrvatske, a kasnije osnovanjem Federatvine narodne republike Jugoslavije (FNRJ), odnosno Socjalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ).

 

Anadolija/Informer.ba