Svijet Udarno Vijesti

Ratni zločin koji je zgrozio Ameriku: Vod smrti narednika Gibbsa

Calvin Gibbs čovjek je od kojega bi svako ustuknuo. Snažan, golem, opasan već na prvi pogled, Gibbs je oduvijek samo želio biti vojnik.

Nije bio ambiciozan, jedva je završio srednju školu, od 20 bodova koliko se traži za maturu, Gibbs je imao samo jedan jedini.

Nije djelovao ni naročito bistro, dane je provodio pijući pivo i igrajući videoigre u kojima pucaš i ubijaš do besvijesti. Na internetu se družio sa skinhedima.

Gibbs je bio tipičan predstavnik generacije američkog “white trasha”, najnižeg društvenog sloja. Oženio se mlad, za djevojku iz vojske. Ona kaže da je Calvin Gibbs heroj.

Hiljadama kilometara daleko od Montane, u Afganistanu bi nakon akcije ubijanja Gibbs još koji trenutak ostao uz leševe.

Prišao bi tijelu ubijenog… i odrezao mu prste. Tišinu bi prekinuo stravični zvuk pucanja ljudske kosti.

Prije toga, fotografisanje za uspomenu. Gibbs i leš. Njegovi vojnici i leš.

Puna ratna oprema, sunčane naočale da štite od jakog pustinjskog sunca, trijumfalni osmijeh ratnika, a u pozadini afganistanski John Doe, nepoznat i nebitan neko, izmrcvaren mecima, raznesen bombom, leži u prašini osakaćenih šaka.

To je njegov ratni trofej. Ljudski prsti.

I kasnije, tetovaža na nozi. Dva prekrižena pištolja i mrtvačka glava. Po jedna za svakog ubijenog.

Iz Iraka tri mrtvačke glave, u crvenoj boji. To je bila nevina iračka obitelj na koju je Gibbs bacio bombu. Živi su izgorjeli u automobilu.

Poslije je tvrdio da su bili naoružani. Iz Afganistana, još tri. Ovoga puta crne. Opet ljudi koji su se u krivo vrijeme zatekli na krivom mjestu.

Gibbsovim ljudima na putu. Gibbs je uspijevao izbjeći suvišna pitanja, uvijek bi pored leševa nekako uspio podmenuti oružje da izgleda kao da je napad zapravo bio samo­obrana. Prolazio je nekažnjeno pa se osilio.

Uostalom, rat je u pitanju, i iskusnijim se momcima svašta na terenu može dogoditi, a sve je manje onih koji su spremni krenuti u srednju Aziju da bi se igrali vojnih igara. U ratu, s obje strane, sada ostaju samo oni koji su zaista željni akcije. Pritom ih ne zanima ništa osim oružja.

Da bi sačuvao disciplinu u vodu, da slučajno nekom cinkeru ne bi pale na pamet zamisli o zločinu i kazni, Gibbs je prste porazbacao oko svojih vojnika da vide na šta je sve spreman. Kao opomenu. Nije trebao previše objašnjavati. Ko normalan skuplja ljudske prste?

“Divljaci će platiti”, obećao je svojim ljudima.

Stvorio je svoj “kill team”, ekipu koja će ga slušati, ratnike željne akcije. Sve konvencije, prava zarobljenika, zaštitu civila, sve je to narednik Gibbs smatrao sranjem.

Nisu oni došli u ovo slijepo crijevo svijeta da bi se bavili diplomacijom. Došli su pucati. I ubijati.

Gledali su ga zadivljeno. Uz hašiš, Gibbs je djelovao još veći, važniji, snažniji. Kao pravi vođa.

“Pokazat ćemo im, oh yeah.”

Nedavno, “divljaci”, afganistanska plemena, ti neuki, prljavi banditi ranili su im bivšeg zapovjednika, dočekali su ih mučki u zasjedi, neki su vojnici bili ranjeni, neki su u crnim vrećama s američkom zastavom prebačeni kući.

Sad je došla zamjena. Obećao im je osvetu. “Body count” je trebao rasti. Razgovarali su konspirativno, uvijek pritom pušeći hašiš koji su dobili od afganistanskih prevoditelja. Trebao im je da se opuste, ali i da postanu hrabriji, da o akcijama otvorenije govore, da se jedni drugima povjeravaju. “Kakav ratnik”, mislili su vojnici gledajući u visokog, nabildanog Calvina Gibbsa, vojničinu koji je prošao Afganistan, pa onda Irak i opet Afganistan. Rijetki to mogu izdržati.

Većina pukne. Ne i Gibbs. On je u 26. godini već bio iskusan ratnik. Ništa ga nije držalo doma, ni obitelj niti mali sin koji ga je čekao u Montani. Ratna zvijer, predator, Calvin Gibbs došao je u afganistansku vukojebinu da bi sredio neprijatelje. I svi su bili jednako krivi, naoružani i nenaoružani “divljaci”. Nema tu iznimke. Sve ih treba poubijati.

Naravno, nisu svi bili oduševljeni što moraju ubijati. Oni koji su se željeli suprotstaviti, a možda su razmišljali i o tome da nekome ispričaju što se u Gibbsovu vodu događa, za njih je već imao smišljen plan kako će ih se riješiti.

Jednom cinkeru trebao je slučajno ispustiti golemi uteg na glavu, za vrijeme redovite vježbe u teretani. To se događa, zar ne?

Druga ideja podrazumijevala je da cinkeru slučajno padne na glavu kuka od vojnog vozila i tako ga ušutka zauvijek.

Narednik Gibbs je, nažalost, stvaran. Nije negativac iz nekog novog holivudskog spektakla.

U petak će mu završiti suđenje za ubojstva civila u području Kandahara. Zločini za koje se tereti počinjeni su početkom 2010. Gibbs je u postrojbu došao tek nekoliko mjeseci ranije. Odmah je počeo uvjeravati vojnike da nema ništa lakše i jednostavnije od ubijanja civila.

Skandal, koji se uspoređivao s američkom sramotom mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu, otkriven je kad su objavljene fotografije na kojima su Gibbsovi vojnici trijumfalno pozirali pored masakriranih leševa. Priču su prvi otkrili Nijemci, odnosno novinari Der Spiegela. Kad su objavili fotografije, američka se vojska morala javno ispričati.

Odmah je uhapšen narednik Gibbs i optužen kao glavni organizator ubijanja.

Njegova desna ruka, krvoločni Jeremy Morlock, priznao je da je kriv, ispričao cijeli priču i dobio 24 godine zatvora.

No, Morlock, tek 22-godišnjak, nije naglo postao savjestan. Ne, nagodio se s tužiteljima. Ispričat će priču, dobit će visoku kaznu, ali kad se stvar slegne, kada svi pomalo zaborave na ubojice iz Kandahara, nakon sedam godina, moći će tražiti uvjetnu kaznu i smanjiti te 24 godine.

Na pragu života, jedva zrela osoba, Morlock je već trajno oštećen. S glavama mrtvih Afganistanaca pozirao je kao da je upravo upucao jelena kapitalca. I uvijek na fotografijama taj isti cerek. Molrock je u tim trenucima bio zaista sretan. Bitan.

Umjesto da se – prema onome što ih u vojnički udžbenicima uči američka vojna i politička doktrina u Afganistanu – sprijatelje s miroljubivim dijelom afganistanskog stanovništva i zaštite ih – Gibbs, Morlock i još desetorica optuženih radije su ubijali. Svi su nečasno otpušteni iz vojske.

Gibbsu, koji je smatrao da je rođen za vojsku, to najteže pada.

Tvrdi da nije kriv. Njegov je advokat priznao tek da je Gibbs volio žrtvama rezati prste. Nije to baš nešto najnormalnije, ali znate kako je… rat, bojište… ljudi malo puknu, promijene se. Osim toga, svi su pušili hašiš, a tada ljudi govore i ono što ne misle ili se hvale onim što nisu učinili.

Tako tvrdi obrana. A tužitelji, koji uza se imaju iskaze vojnika pokajnika koji su kasnije kroz suze priznali da nisu željeli sudjelovati u ubojstvima, ali da nisu mogli odbiti Gibbsa, bojeći se sankcija, nadaju se da će narednika strpati u zatvor i to doživotno bez mogućnosti pokajanja ili ranijeg puštanja. Porotnici moraju donijeti jednoglasnu odluku. Od petero porotnika na vojnom sudu, četvero ih se mora složiti o visini kazne.

“Vojnici su se drogirali i u takvim stanjima govorili o onome što su radili. To su mladi ljudi, u dvadesetima. A zapravo su strojevi za ubijanje. Gibbs, on je bio najgori. Taj je u jednom trenutku mogao govoriti o nečem sasvim običnom, o obitelji ili zabavi, a onda bi odjednom postao potpuno lud, tresao bi se od želje da nekog sredi, da krene u akciju. Bilo je strašno to gledati. Calvin Gibbs zaista je bio utjelovljenje zla.

Najgori čovjek kojega sam ikad sreo”, rekao je jedan od pokajnika, svjedočeći o narednikovu karakteru.

Gibbs je danas sramota za američku vojsku. Crna mrlja koju treba kazniti za primjer drugima. Amerikanci ne ubijaju civile i nenaoružane ljude. Ne, ne. Američki vojnici su u Afganistanu da bi asistirali u uspostavi demokracije, zaštite ljudskih prava.

Tu su već deset godina.

Afganistanska je demokracija u međuvremenu, unatoč nekoliko izbornih procesa, na katastrofalno niskim razinama: stranu su pomoć i privilegije pokupili iskorumpirani političari koji se svijetu prikazuju sa maskama velikih zaštitnika svoje države i istinskih demokrata, ljudska prava su tek nešto bolja nego u vrijeme talibana, a Afganistan je postao crna rupa iz koje se Sjedinjene Države teško mogu izvući. Irak je u odnosu na drugu ratnu zonu, gotovo kao oaza u pustinji.

Piece of cake.

 

Globus/Informer.ba

1 Comment

Click here to post a comment
  • Naravno to je sve po planu dozvoljeno i urađeno, a priče o nećem drugom samo su priće. Da je možda drugaćije zar bi oni još uvek bili tu gde jesu na način da još uvek vode rat. A to što rade mladima u svojoj državi demokratije je također zločin, i to smišljen upravo za takve primene i namene, jer banksteri se još nisu dovoljno napili krvi…