O Sarajevu danas i svojim osobnim dojmovima piše novinar austrijskog lista Die Presse, navodeći da je to grad koji se nalazi između potajne čežnje za Jugoslavijom i šanse koju mu nudi eventualna titula Europski glavni grad kulture 2014
Novinar Pressea se pri svom dolasku osvrće na ratnu fotografiju Rona Haviva “Welcome to Sarajevo”, na kojoj se vide vojnici koji puše ispred razrušene zgrade, navodeći da putnika namjernika ili prolaznika i danas ispred sarajevske zračne luke dočeka fotografija “Welcome to Sarajevo”, ali ovaj put se na fotografiji vidi sretna obitelj, Sebilj (fontana na Baščaršiji) i boca Coca-Cole. “Kad hodate glavnom ulicom, koja se još uvijek zove Maršala Tita, mogli biste misliti da ste u Poljskoj ili Mađarskoj, možda čak i u Austriji. Tu su obnovljene zgrade iz carskih vremena, elegantni šoping centri, nekoliko oronulih zgrada iz kojih se zaudara na trulost, i mnogobrojne betonske građevine. Onih nekoliko ratnih ruina, koje su preostale, se profesionalno maskiraju kao gradilište.”
“Fascinirajuća mješavina Beča, središnje Europe, zemlje zabranjenog imena (Jugoslavija), malo globalizacije i – Istanbula. Jer jedina vidljiva razlika od ostalih gradova regije središnje Europe su mnoge (navodno 100) džamija i stari bazar, slavna Baščaršija. Mali ‘polu-orijent’, barem u percepciji mnogih putopisaca kasnog 19. stoljeća, koji su, kako su pisali, posjetili ‘turski Innsbruck’. Danas je Baščaršija ipak jedno mjesto koje će otrijezniti samoprozvane islamologe, koji upozoravaju od opasnosti te religije.
Na Baščaršiji se, naime, vidi ona svojstvena mješavina životnih stilova, karakteristična za Bosnu i Hercegovinu: mladići koji navečer piju samo sokove i oni koji se opijaju rakijom, a zatim i vječiti meč nosačica marama protiv onih koje nose mini suknje”, opisuje novinar Die Pressea i nastavlja svoje opisivanje time da se stranac u ovom gradu, unatoč sjećanju na višegodišnju opsadu u kojoj je poginulo više od 10.000 ljudi, zbog srdačnosti i humora njegovih stanovnika, brzo osjeća lagodno.
“Unatoč proljetnom raspoloženju, nalazite se u jednom poslijeratnom društvu, u kojemu normalno stanje i stare traume isto tako usko stanuju jedno pored drugog, kao i žrtve i počinitelji. Cijena za klimavi Daytonski mirovni sporazum iz 1995. nije samo s ljudske strane bila visoka, nego i s političke. Pored žrtava rata i razaranja kao i ekonomije, koja je priključena na međunarodnu infuziju, prije svega je to labirintska administrativna struktura koja zemlji zadaje brige. Ali ono što se ne može prečuti u BiH su radikalni političari na svim stranama – muslimani, Srbi, Hrvati – koji uvijek iznova neugodno privlače pozornost. Takvih, doduše, ima i u EU zemljama, samo što ovi u BiH mogu načiniti više štete.
Ipak se stanje u zemlji dosta normaliziralo i prilično je udaljeno od onoga što mi je jedan bosanski kolega rekao 2003.: ‘Zar se moramo opet međusobno ubijati da nas svijet ne bi zaboravio?’ Kad Europa koliko toliko bude izlazila na kraj sa svojom gospodarskom krizom, htjela ne htjela morat će se ponovno okrenuti Zapadnom Balkanu. Jer tu će se odlučivati o budućnosti kontinenta i njegove Unije.
Na duge staze će vjerojatno samo kolektivni prijam u EU Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije i Kosova pomoći u uspostavljanju dugoročnog mira i učvršćivanju poslijeratnih društava. Otvorenim šengenskim granicama bi ispario nacionalizam etničkih manjina i ironično bi se ponovno uspostavilo nešto za čim mnogi ljudi ovdje potajno čeznu: Jugoslavija. Na taj način bi ozdravila i europska ideja, koja je u Sarajevu dva puta teško ranjena: 1914. i 1992.”, zaključuje svoje dojmove novinar austrijskog lista Die Presse.
