Na području Kantona Sarajevo ima nekoliko desetina beskućnika, koji žive u napuštenim i devastiranim objektima, ali njima je teško pomoći jer odbijaju saradnju sa policijom i socijalnim službama, potvrđeno je iz MUP-a KS.
“Mi uglavnom znamo svakog od njih. Policajci na terenu znaju te osobe i provjeravaju njihovo stanje. Tokom hladnijih dana policajci redovno obilaze objekte gdje se okupljaju i pokušavaju im pomoći. To nekad nije lako jer su to takvi ljudi koji ne žele ničiju pomoć”, kazao je Irfan Nefić, glasnogovornik MUP-a Kantona Sarajevo.
Za ilustraciju Nefić navodi poznatog beskućnika koji dane provodi na Baščaršiji kod Poslovnice “Lutrije BiH”.
“Njemu ne može niko prići osim dvojice policajaca iz Starog grada, koje poznaje. Samo sa njima dvojicom on želi otići do staračkog doma, gdje ga okupaju i nahrane. Policija uglavnom zna gdje se nalazi svaki beskućnik. Međutim, oni ne žele da ih iko ometa. Čim češće obilaze ta mjesta, oni nađu drugu lokaciju”, kazao je Nefić.
Prema podacima Javne ustanove Centri za socijalni rad KS, beskućnici žive u devastiranom hotelu ”Zagreb” u centru Sarajeva, Domu penzionera u Nedžarićima, koji nikad poslije rata nije obnovljen, te bivšem domu “Boško Buha”, ali i u devastiranim kućama u Zvorničkoj ulici, na Bjelavama i Armaganuši.
“Na osnovu dojava građana i policije znamo da su beskućnici, uglavnom, u napuštenim i devastiranim prostorima, a na tim mjestima ne postoje nikakvi uslovi za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. To su najčešće objekti koji nakon rata nikada nisu obnovljeni”, kazala je Mirsada Poturković, direktorica Javne ustanove Kantonalni centar za socijalni rad.
Poturkovićeva ističe da se beskućnicima, ipak, može pomoći. Nakon prijave građana prvo bude utvrđen identitet prijavljenih. Nadležni socijalni radnici upoznaju ih sa pravima, poput mogućnosti ishrane ili nekog smještaja, te im kažu kako to mogu ostvariti. Ukoliko beskućnici nisu stanovnici Kantona Sarajevo, mogu privremeno biti smješteni u Prihvatnu stanicu Gerontološki centar.
Međutim, mnogi beskućnici odbijaju da budu smješteni u prihvatne centre, a jedino novac nikad ne odbijaju.
“Osobe nađene u skitnji ili beskućnici najčešće odbijaju pokretanje postupka za ostvarivanje prava na smještaj u nekoj ustanovi dok se ne pokrene postupak za novčanu pomoć. Nemamo elemente prisile. Smještaj u institucije je na dobrovoljnoj bazi korisnika”, kazala je Poturkovićeva.
Najveći problem za policiju i socijalne radnike je što su beskućnici nerijetko osobe sa psihičkim problemima.
“Obično su to osobe napuštene od rodbine, ljudi bez primanja, osobe iz drugih krajeva BiH ili iz regiona, ovisnici, skitnice, Romi ili osobe sa psihičkim smetnjama“, kazala je Poturkovićeva.
Nezavisne/Informer.ba
