Kako je pregovarao Slobodan Milošević u vrijeme dok je za Zapad još bio „garant mira na Balkanu“ i kako su se ti diplomatski pregovori završavail.
Kurir je došao do tri do sada strogo čuvane tajne o diplomatskim i ostalim pregovorima bivšeg predsjednika Srbije i Jugoslavije Slobodana Miloševića (1941-2006) s visokim predstavnicima Zapada!
Milošević je, svakako, najvažniji akter novije srpske istorije. Od njegovih postupaka zavisila je budućnost čitave države i nacije, a njegovi diplomatski potezi učinili su da, prije svega, Srbija bude planetarno poznata uglavnom samo po zlu – ratu, mrtvima i izbjeglicama. Ovo su tri priče u kojima je Milošević igrao glavnu ulogu i koje do sada nigdje niste mogli da pročitate.
Priča prva sa Holbrukom: Znam, slušali su ti telefon ovi moji
U vrijeme kad je američki diplomata Ričard Holbruk dolazio u Srbiju, Milošević se redovno sastajao s njim, što javno, što u četiri oka. Holbruk je imao satelitski telefon za vezu sa saradnicima, koji su srpski agenti uporno presretali i snimali.
Neposredno pred bombardovanje, u martu 1999, srpske službe presrele su razgovor Ričarda Holbruka i jednog visokog zvaničnika NATO. Dan kasnije izvještaj o tome već je bio na Miloševićevom stolu, nekoliko sati prije nego što će se Holbruk pojaviti u Miloševićevom kabinetu. Razgovor je tekao, otprilike, ovako:
“ Znaš” – rekao je Holbruk – “ona stvar s intervencijom mogla bi da se sredi, razgovarao sam sa…”
” Znam, slušali su ti telefon ovi moji” – rekao mu je Milošević.
Nakon te posete Holbruk više nije dolazio u Beograd.
Priča druga sa delegacijom CIA: Samo vi pričajte, ja moram napolje
U vrijeme kad je Milošević za Zapad bio „garant mira na Balkanu“, i kad je nešto još i moglo da se ispravi u sukobu Srbije sa cijelim svijetom (sredina devedesetih), u Beograd stiže delegacija SAD s tadašnjim šefom CIA, admiralom Džonom Markom Dojčom.
IPomenuta delegacija je tada pokušala da urazumi Miloševića, stavljajući pred njega konkretne zahtjeve za razrješenje krize na Kosmetu. A oni su bili slijedeći: da se prekinu operacije na Kosmetu, da se smanji broj vojnika i policajaca u pokrajini i da se prihvati (u to vreme) jedan važan tekst sporazuma već potpisan u Parizu.
Dojč je u Miloševićevoj vili na Dedinju počeo taksativno da nabraja te zahtjeve, ali predsjednik Srbije ga je prekinuo rekavši:
” Izvinite, ja moram malo da izađem, samo vi nastavite “- rekao je Milošević gostima i svojim saradnicima i zatim napustio kabinet.
Prošao je gotovo cijeli sat, razgovor je kako-tako nastavljen, ali od Miloševića ni traga ni glasa. U jednom trenutku, poslije više od šezdeset minuta razgovora bez „garanta mira“, ušla je njegova sekretarica i diskretno kazala:
” Gospodin Milošević vam je poručio da možete da idete, on je, znate, spriječen da se vrati. Morao je da ode na jedno mesto…”
Delegacija se pokupila i otišla, da se više ne vrati. Sve do 24. marta 1999, i to u sasvim drugačijem sastavu… Kad je počelo bombardovanje, Milošević je bio predsjednik SRJ.
Priča treća Kod Klintona: Znamo dobro i vi i ja ko je ubio Kenedija
Poslije jedne zvanične posjete Vašingtonu (sredina devedesetih), srpskoj delegaciji prišao je jedan službenik Bijele kuće i rekao:
” Poslije ovog sastanka gospodin Klinton želi da primi gospodina Miloševića nasamo…”
U Vašingtonu tu vrstu protokola nazivaju „minutima prijateljstva“ i to je vrijeme kada pozvani (a u ovom slučaju to je bio Milošević) može da kaže sve svoje zahtjeve i iznese sve svoje probleme, recimo.
Klinton ga je sačekao, pozdravio sa: „Predsjedniče, čast mi je“, i pokazao mu na fotelju. Milošević je sjeo, izvadio tompus, zapalio ga, vukao dim jedno minut-dva, nakon čega je rekao:
” Kolega, i vi i ja znamo da Hari Li Osvald nije ubio Kenedija!”
Klinton je zinuo od čuda i gledao u predsjednika Srbije šokirano jedno tridesetak sekundi, a onda ustao i izašao iz sale bez pozdrava.
Kako je priča uopšte dospela u javnost? Milošević se kasnije hvalio saradnicima: „Sjeo on (Klinton, prim. aut.), gleda me, ćuti, a ja mu kažem…“ I kaže mu to o Kenediju.
Kurir/Informer.ba
