Zamjenica urednika BIRN-a BiH Džana Brkanić je u uvodnom izlaganju istakla da je cilj konferencije, održane u Sarajevu, osim predstavljanja digitalnog narativa, pokrenuti i diskusiju da li postoje moguće posljedice po Srbiju, mogućnost isplate odštete žrtvama i kako se činjenice iz presude mogu koristiti za suočavanje s prošlošću i buduće procese.
“Stranica koju danas predstavljamo ostat će i kao odličan izvor činjenica za buduće studente i istraživače, ali i alat za borbu protiv negiranja zločina i slavljenja zločinaca“, rekla je Brkanić, te naglasila da je iza ovog istraživanja naporan i dugotrajan novinarski rad o karakteru sukoba u našoj zemlji kroz međunarodne presude.
Novinar i autor istraživanja “Uloga Srbije u ratu – slagalica kroz sudske presude“, Haris Rovčanin, kazao je da su se vijeća u prvim haškim presudama bavila pitanjem da li je rat u BiH bio sukob međunarodnog ili unutarnjeg karatera, prije svega zbog uloge Jugoslovenske narodne armije (JNA) i njenog učešća u ratu.
“Neka vijeća su utvrdila da je sukob bio međunarodnog karaktera do sredine maja 1992. godine, ali samo na određenom području, dok su pojedina utvrdila da je bio međunarodnog karaktera tokom cijelog perioda koji je obuhvatala optužnica – a to je obično cijela 1992. godina“, pojasnio je on.
Sva vijeća su utvrdila, a što strane u postupcima nisu osporavale, da je postojao oružani sukob i da su počinjena djela bila u vezi s tim sukobom, dodao je Rovčanin.
Tokom istraživanja, Rovčanin je razgovarao sa žrtvama koje su izrazile spremnost da tuže Srbiju za reparaciju, ukoliko im se ukaže takva mogućnost zbog istine i budućih generacija, te su napomenule da njihove najmilije nijedna presuda ili kazna ne može vratiti, ali da bi ovaj vid satisfakcije bio dovoljan.
Klaus Hoffmann, tužilac iz predmeta Stanišić i Simatović, koji je na konferenciji govorio samo u lično ime, naveo je da je konačna presuda protiv bivših rukovodilaca Službe državne bezbjednosti od velikog značaja, s obzirom na to da su njih dvojica jedini državni dužnosnici Srbije koji su osuđeni za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene u BiH i Hrvatskoj tokom ratova koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije.
Iako nezadovoljan visinom zatvorske kazne, Hoffmann je naveo da je od iznimne važnosti utvrđena uloga Stanišića i Simatovića u zločinima.
Državna bezbjednost Srbije, pod vodstvom bivšeg šefa Stanišića, za njega je, kako je pojasnio, odigrala ključnu ulogu u ratovima u Hrvatskoj i BiH. Dodao je kako je Državna bezbjednost bila – direktno ili indirektno – uveliko uključena u formiranje srpskih jedinica u obje zemlje, u obuku i opremanje tih jedinica, njihovo finansiranje i koordinaciju.
“Dokazi su pokazali da je postojao sveobuhvatni plan i sistem za uspostavu kampova za obuku i za raspoređivanje srpskih jedinica u ciljnim područjima kako bi oni postali dijelom ‘Velike Srbije’ i kako bi se nesrbi protjerali iz tih područja. Te jedinice su bile sačinjene od lokalnih Srba, ali su ih uvijek obučavali, opremali i vodili pripadnici Državne bezbjednosti Srbije ili barem neko u njeno ime“, kazao je Hoffmann i pojasnio da je to uključivalo specijalne jedinice, kao što su zloglasni “Škorpioni”, “Crvene beretke” i “Arkanovi” tigrovi, kao i jedinice pod direktnom komandom Franka Simatovića, takozvani “Frenkijevci“.
Prema mišljenju Hoffmanna, veliki dio rata i mnogi zločini ne bi bili mogući bez podrške i doprinosa Državne bezbjednosti Srbije, a to je sve pratilo plan za stvaranje “Velike Srbije”, koji su dijelili dvojica optuženih i drugi ključni akteri u Srbiji.
Također se osvrnuo na definiciju sukoba, istaknuvši da krivični sud, sam po sebi, nije komisija za istinu koja predstavlja potpuni historijski zapis, ali da je važno razumjeti da su mnoge od ranih presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju izvele zaključke o postojanju oružanog sukoba i njegovoj prirodi, kao i u vezi s opštim historijskim i političkim činjenicama.
“U ovom predmetu, dokazi se stoga nisu fokusirali na prirodu oružanog sukoba, nego na ličnu ulogu i doprinose dvojice optuženih u odnosu na konkretne zločine iz optužnice. Nije bilo spora o postojanju oružanog sukoba kao takvog. Također nije bilo pravog spora o nekim od zločina počinjenih na raznim lokacijama u ove dvije zemlje“, kazao je on.
Glavni izazov za Tužilaštvo, prema Hoffmannu, bio je pokazati da su obojica optuženih bili lično odgovorni za te zločine, iako niko nikada nije tvrdio da je ijedan od optuženih lično ubio bilo koju civilnu žrtvu, ili na terenu počinio bilo koji od zločina iz optužnice.
“Činjenica da je Apelaciono vijeće nakon obnovljenog suđenja konačno potvrdilo optužbe i ličnu odgovornost dvojice optuženih kao počinitelja, pokazuje da je tužilački tim naposlijetku bio uspješan u svom radu kroz dugi niz godina“, zaključio je.
Na konferenciji je održana i panel-diskusija “Šta poslije – moguće posljedice presude i uticaj na suočavanje s prošlošću“ na kojoj je rečeno da najznačajnija činjenica ove presude jeste da je neko od srbijanskih zvaničnika osuđen za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je cilj bio uklanjanje nesrpskog stanovništva s područja BiH i Hrvatske.
Nenad Golčevski iz srbijanskog Fonda za humanitarno pravo je kazao da ova presuda pokazuje najdirektniju moguću povezanost Srbije u ratovima koji su se dogodili, ali i društveni značaj.
“Zaključak o karakteru je za Vijeće bio sporedan, ali je za nas jednako važan kao i uloga Srbije“, kazao je on.
Golčevski je istakao da se više ne mogu sporiti činjenice o umiješanosti Srbije u ratove, te napomenuo da je u Srbiji nakon ove presude vladala šutnja.
“Nijedan funkcioner iz Srbije nije rekao ni reči o presudi. To je rekacija Srbije“, kazao je, dodajući da je Srbija nakratko zastala samo kada je objavljen video “Škorpiona”.
Osvrnuo se i na mogućnost reparacija, navodeći da žrtve imaju pravo na naknadu štete jer srbijanski zakon priznaje presude međunarodnih sudova, no presuda mora sadržavati i njihova imena.
U konačnoj presudi Stanišiću i Simatoviću, kako je naveo, navedena je samo jedna žrtva.
“Srpsko tužilaštvo treba procesuirati nižerangirane počinoce i tada je moguće imenovati žrtvu i tražiti naknadu štete“, kazao je i dodao da se to može raditi kroz krivčni ili parnični postupak. Parnični postupak je za žrtve mnogo više iscrpljujući jer ponovo moraju prolaziti kroz traume.
Sarajevska advokatica Sabina Mehić je istakla da je presuda važna, kako s društvenog, tako i s pravnog aspekta, te može doprinijeti sudskoj praksi za korištenje određenih standarda.
“Ona je značajna s aspekta umiješanosti zvaničnika iz Srbije u udruženom zločinačkom poduhvatu i jedinica koje su direktno vršile zločine“, kazala je.
Također je dodala da bi Tužilaštvo BiH trebalo staviti više fokusa na naknade nematerijalne štete.
Tokom panel-diskusije prikazan je i video Berizete Pitarević, sestre Sidika Salkića, jednog od šestorice Srebreničana ubijenih u Godinjskim Barama.
BIRN BiH je analizirao na koji način su presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove, kao i Međunarodnog suda pravde, definisale karakter rata u BiH, s osvrtom na presudu Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, bivšim visokim funkcionerima Službe državne bezbjednosti Srbije.
Stanišić i Simatović su proglašeni odgovornima za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu i zločinima počinjenim u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju, Sanskom Mostu i ubistvima Srebreničana kod Trnova u BiH i na planini Dalj u Hrvatskoj, a presuda je pokazala i ulogu Srbije u ratu – što je od posebne važnosti jer skoro tri decenije postoje različiti narativi o ratnom sukobu u Bosni i Hercegovini.
Globalna inicijativa za pravdu, istinu i pomirenje podržala je ovo istraživanje i projekat.
Multimedijalnu stranicu možete vidjeti na linku.
