Ismet Gavrankapetanović: 27. maja 1992. sam vidio ljudsku patnju koja ne izlazi iz duše

Ismet Gavrankapetanović, direktor Opće bolnice “Prim.dr. Abdulah Nakaš”, bio je jedan od ljekara koji su kobnog 27. maja 1992. godine spašavali ranjenike, žrtve prvog u nizu strahovitih masovnih zločina počinjenih nad nedužnim građanima u opsjednutom Sarajevu tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini.

Govoreći za Agenciju Fena, Gavrankapetanović se prisjetio traumatičnih i nevjerovatnih slika koje će tog datuma ubrzo obići čitavu planetu, kad su ranjenici bili svuda po hodnicima Klinike za ortopediju i traumatologiju u Kliničkom centru.

“Bio je četvrtak, negdje iza deset sati, imali smo jutarnji sastanak kad je jedna od medicinskih sestara otvorila vrata i izbezumljeno progovorila: ‘Hitno!’. Zapamtio sam taj izraz lica za čitav život, tu izbezumljenost. Istrčali smo i prvi put sam vidio scenu od koje će zanijemiti cijeli svijet: na hodnicima Klinike – od amfiteatra prema centralnom hodniku, prostoru za terapiju, portirnici, kod prve, druge i treće ambulante, na sve strane su bili ranjeni ljudi i krv, čuli su se bolni krici, vapaji…”, sjeća se on.

Ljekari se tokom školovanja obučavaju za zbrinjavanje pacijenata prema hitnosti, oslobađaju disajne puteve, zaustavljaju krvarenja, imobiliziraju ekstremitete, pa je u tom momentu cijela dežurna ekipa, uz pomoć medicinskih sestara i tehničara uložila silne napore u prvom zbrinjavanju, a onda i operacijama. Na Kliniku je u tom trenutku bilo dopremljeno 79 ranjenih i 73 su srećom spašeni, šest nažalost nisu.

Bio je to prvi takav masakr u gradu, poslije će ovih situacija nažalost biti još, pamtimo i 5. februar 1994., 28. august 1995. Pripadao sam generaciji ljekara koji su ostali u opkoljenom Sarajevu te se sjećam i mojih učitelja od kojih najveći broj danas nisu živi, kolega koji su radili sa mnom, velikog broja njih koji nažalost nisu živi. Sjećajući se teških dana, s jedne strane osjećate ponos što ste ostali da pomognete gradu u kojem ste rođeni i školovali se, da pomognete njegovim stanovnicima kad je najteže, a s druge strane, osjećate tugu zbog izgubljenih života, zbog svih koji su bili ranjavani i trpjeli bolove, njihovih porodica..”, kaže Gavrankapetanović.

Ono što je otežavalo zbrinjavanje pacijenata bile su nestašice vode, struje i medicinskih materijala. Cisterne su bolnici dovlačile vodu.

“Stradanje stanovnika u četiri godine opkoljenog Sarajeva, a i ono što i sad gledamo u svijetu – to je poraz civilizacije. Masovna stradanja ljudi, patnje i tragedije su nešto što čovječanstvo nažalost gleda i dan-danas”, naglašava Gavrankapetanović.

Razaranja moraju prestati jer iza toga niko ne ostaje radostan, samo bol, tuga, unesrećeni ljudi, mržnja i podjele. Antiratni je krik govoriti o tragedijama koje su se već dogodile, uz poziv da budu zaustavljene i da ih više niko ne doživljava, rekao je ljekar koji je 27. maja 1992. spašavao žrtve masakra, ljude ranjene dok su čekali u redu za hljeb. Tada je u grupu bačena granata i od posljedica eksplozije smrtno je stradalo njih 26 dok je 163 teže ili lakše povrijeđeno. 

U Ferhadiji je danas obilježena 33. godišnjica od ovog masakra. 

Intonirana je himna Bosne i Hercegovine, a potom su brojne delegacije od državnog do općinskih nivoa vlasti, članovi porodica ubijenih, učenici osnovci i srednjoškolci, pripadnici Oružanih snaga BiH i udruženja žrtava, kao i drugi poštovaoci, položili cvijeće kod spomen-ploče na mjestu masakra i ukazali počast žrtvama.

Ferhadija u poslijeratnom Sarajevu je živa ulica kao i nekad, ali sjećanje na traumatično i prvo u nizu masovnih stradanja nedužnih stanovnika, preživjelima ne može izblijediti nikad.