UVOD

Trening mlađih dobnih kategorija se uvelike razlikuje od treninga odraslih sportaša ne samo po intenzitetu i ekstenzitetu treninga, nego i po trenažnim sadržajima koji se koriste.
Često treninzi za djecu oponašaju treninge vrhunskih sportaša što je velika greška.
Trening bi trebalo započeti sustavno i provoditi se dugoročno jer je jedino na takav način moguće postići vrhunski rezultat. Kratkoročni programi dovode do toga da mladi sportaš ili dijete prerano izgore odnosno da dođu do svojih limita prerano i nikad ne iskoriste do kraja svoje potencijale. To je razlog zašto neki mladi sportaši imaju odlične rezultate kao kadeti ili juniori, a kao seniori nemaju, dok se pojave neki drugi koji u vrijeme kadeta i juniora nisu bili najbolji. Također se djeca i mladi sportaši zbog velike količine treninga (često nezanimljivih i neefikasnih) zasite treninga i odustaju od sporta, slično se dešava ako je i veliki pritisak na njih zbog rezultata od strane roditelja ili trenera.
U ovom radu ćemo se kratko osvrnuti na probleme koji se mogu pojaviti kod treninga djece (pogotovo kondicijskih), te na što treba paziti, odnosno koje greške se mogu desiti.
Vrlo je važno znati da je puno teže raditi da djecom nego sa odraslim sportašima (neće se vjerojatni svi s time složiti) te zbog toga u jakim sportskim silama (državama) najbolji stručnjaci rade s djecom. To je posebno bilo naglašeno u vrijeme bivšeg SSSR koji su proizvodili velik broj vrhunskih sportaša u različitim sportovima i koji su se svi u pravilu pojavljivalji tek u seniorski uzrastima dok nisu bili toliko dobri u mlađim kategorijama.
Također su imali jako dobro posložen sustav usmjeravanja djece općenito u sport, te nakon toga i sustav izbora odnosno odabira sporta koji će biti najbolji za pojedino dijete odnosno u kojem po svojim predispozicijama ima najviše šanse za postići vrhunski rezultat.
Mislim da nam to nešto govori. Također ne smijemo zaboraviti koliko mladih sportaša zna imati već vrlo rano problema s ozljedama i oštećenjima lokomotornog sustava ili čak prekidati sportsku karijeru zbog tih razloga.
Također prevelika količina treninga ili provođenje treninga koji nije pogodan za određenu uzrasnu kategoriju može dovesti i do psihičkih problema.

NA ŠTO TREBA PAZITI?

Kod treninga djece prvo treba uzeti u obzir senzibilne faze u razvoju djece odnosno vrijeme kada se može najviše utjecati na pojedine motoričke i funkcionalne sposobnosti. Kada se te faze preskoče tada se te sposobnosti ne mogu razviti do maksimuma. To znači da se najviše može utjecati na razvoj ravnoteže od 9-12 godine, na brzinu od 7-16 godine tj. najviše od 10-14, zatim kod motoričkog učenja 7-16 godina s time da je najpogodnije9-12 i 15-16 godina. Naravno da te granice nisu toliko točne ali nam daju okvire kojih se možemo pridržavati. Slično je i sa ostalim motoričkim i funkcionalnim sposobnostima, ali i kognitivnim funkcijama i emocionalnim reakcijama koje također imaju velik udio u sportu.
Sljedeće što treba uzeti u obzir je ubrzani odnosno usporeni biološki razvoj. To znači da određena djeca brže sazrijevaju u odnosu na drugi djecu. Odnosno to znači da ako dovedete dvojicu 13 – godišanjaka, jedan može izgledati kao da ima 18 godina, da je viši i teži u odnosu na nekog svojeg vršanjaka koji je puno slabiji, niži i lakši i izgleda kao prosječni 13 – godišnjak ili kao da ima manje godina. Ovaj koji je veći i jači ima ubrzani biološki razvoj i trenutno ima bolje sportske rezultate (pogotovo kondicijske, tehničke možda i ne) nego ovaj drugi. Zbog toga treneri u selekciju uzmu njega, a drugoga odbiju. Nakon par godina će se desiti da je ovaj koji je bio slabiji preraste ovog drugoga i tada ima bolje sportske rezultate jer je imao usporeni biološki razvoj i kasnije je dostigao neke stvari nego onaj prvi. To je klasična greška koja se često dešava kod trenera ili klubova. Trener je možda sa ovim koji je imao ubrzani biološki razvoj postigao dobre rezultate u njegovom uzrastu, ali je pitanje što napraviti dalje.Naravno da nije uvijek tako i da ne treba zbog ove naše tvrdnje izbaciti najbolje iz daljnjeg treninga. Treba biti oprezan i dobro preispitati sve stvari kad se radi selekcija i dugoročno planiranje i programiranje treninga i natjecanja, te prognoza budućih rezultata.

Trening djece se može efikasno provoditi s velik brojem rekvizita radi povećanja zanimljivosti.

To ćemo malo podrobnije objaniti na sljedeći način; Ako pogledamo krivulje rasta možemo vidjeti da rast nije linearan odnosno prirasti iz godine u godinu nisu podjednaki. Tijekom ekstrauteriranog rasta razlikujemo faze: dvije faze ubrzanog rasta i dvije faze usporenog rasta tijekom kojih se zbiva uvećanje dužine tijela od oko tri i pol puta. Nama je bitna druga faza ubrzanog rasta koja se zbiva u vrijeme puberteta ili adolescencije (puberalni ili adolescentni zamah rasta). Kod dječaka je to vrijeme između 12 i pol i 15 godine života. Posebnu pažnju treba obratiti na koštano sazrijevanje koje je individualno različito te treba biti prilikom provođenja treninga (pogotovo treninga snage) paziti na epifizne zone raste (mjesta rasta duge kosti u duljinu). Određivanje stupnja sraštavanja epifiznih pukotina pokazatelj je stupnja koštane zrelosti i može se koristiti kao kriterij za određivanje fiziološke odnosno biološke zrelosti adolescenta. Prema pregledu istraživanja karakteristika biološke dobi ispitanika u istraživanjima utjecaja sportskog treninga rasta pokazala su da su uspješni mlađi sportaši iz različitih sportova označeni perspektivnima uglavnom selekcionirani iz skupine ranije sazrijevajućih dječaka i djevojčica.

TRENING SNAGE KOD DJECE

Malo više ćemo se osvrnuti na trening snage kod djece jer je to područje koje je često zanemareno u treningu djece, oko kojeg se vode često polemike, a treneri i roditelji se boje provođenja treninga snage kod djece. Trening snage kod djece pruža velik broj dobrobiti. Pozitivan utjecaj na sportsku izvedbu (Pitton, 1992, Woloham i Micheli, 1990), povećanje nivoa snage (Faigenbaum i sur. 1996., Siegel, 1988), zatim  na prevenciju od ozljeda (Faigenbaum i Schram, 2004, Bielcheck, 1989, Williams, 1993), te opće zdravlje (Faigenbaum, 1993., American Academy of Pediatrics, 2001). Također imamo pozitivan utjecaj na psihosocijalne karakteristike tj. unapređenje samopouzdanja, samopoštovanja i mentalnog zdravlja (Faigenbaum,1995., Faigenabum i sur. 1997). Sve to pokazuje da je trening snage za djecu potreban, koristan i siguran (Schafer, 1991., Haff, 2003., Faigenbaum, 1996). Ranije se smatralo da djeca ne mogu napredovati u treningu snage zbog nedovoljne količine androgenih hormona i potrebne hipertrofije, ali je kasnije utvrđeno da se napredak u snazi kod djece može prepisati poboljšanju aktivacije centralnog živčanog sustava, te poboljšanju međumišićne  koordinacije (American Academy of Pediatrics, 2001., Faigenabaum i Micheli, 2000., Guy, 2001). Uz to bi trebalo educirati i roditelje o važnosti provođenja treninga snage (Kalish, 2000).
Trening snage također preuzima i određene rizik. Zbog toga treba napraviti potrebne korake da bi se ti rizici sveli na minimum. Tu spada liječnički pregled prije započinjanja programa, pregled opreme sa kojom će se vježbati, te koje će se vježbe izvoditi kao i nadgledanje izvođenja vježbi za vrijeme provođenja treninga (Micheli, 1985, Herbert, 1993).
Shankman (1985) navodi dijelove tijela kod kojih treba biti izrazito oprezan prilikom provođenja treninga snage: hvatište ahilove tetive, koljenski zglob, kuk i zdjelica, lumbalni dio kralježnice, zglob ramena i lakta. Također navodi i vježbe kod kojih se mogu javiti bolovi i gdje treba biti oprezan: ručni zglob prilikom izvođenja potiska sa ravne klupe ili podizanja tereta iznad glave, zglob kuka prilikom izvođenja čučnjeva ili nožnog potiska, lumbalni dio kralježnice prilikom izvođenja čučnja ili nožnog potiska, te prevelika ekstenzija prilikom izvođenja vježbi za donji dio leđa. Djeca za razliku od odraslih drugačije reagiraju na trening u ekstremnim uvjetima poput velike vrućine, te to treba uzeti u obzir prilikom provođenja treninga (Armstrong, 1989). Između djece postoji razlika u njihovoj građi, pa su tako visoka, mršava djeca u nepovoljnijim uvjetima kod treninga snage u odnosu na djecu druge građe, zbog dugih poluga i sila koje sa javljaju prilikom treninga snage (Landis, 1983).
Kod treninga snage djece veća je mogućnost za ozljedama epifiznih zona rasta zbog toga što je jakost hrskavice manja od jakosti kosti (Faigenabum i sur. 1996). Bompa (2005) govori o tome da djeca u pretpubertetu ne mogu aktivirati mišiće kao odrasli pa su zato podložniji ozljedama, a ligamenti koji štite zglobove su snažniji od zona rasta kostiju, pa zato ono što će kod odraslih izazvati ozljedu ligamenta kod djece će izazvati prijelome u zonama rasta kostiju. Drabik (1996) daje popis vježbi koje treba izbjegavati: pretklon trupa sa ispruženim nogama zbog opterećenja donjeg dijela leđa, sklekovi (ako je trup slab, jer onda dolazi do povećanja lumbalne lordoze), duboki čučanj i hodanje u dubokom čučnju zbog opterećenja meniska, most zbog pritiska na vratne kralješke.
Prilikom provođenja treninga snage kod djece postoje određena pravila i upute kojih se treba pridržavati da bi se postigli željeni ciljevi, te izbjegle neželjene posljedice.
Sažetak uputa kojih se treba pridržavati prilikom treninga snage sa djecom dao je veći broj autora (Faigenabum i Micheli, 2000., American Academy of Pediatrics, 2001., Faigenabum i sur. 1996., Haff, 2003):

• Procijeniti snagu djece prije započinjanja programa trening snage.
• Koristiti sprave i rekvizite koji su prikladni za djecu.
• Trening treba sadržavati pravilno zagrijavanje na početku treninga i relaksaciju na kraju treninga.
• Tehnika izvođenja vježbi se mora prvo naučiti bez opterećenja ili samo sa malim opterećenjem.
• Program treninga mora sadržavati vježbe koje utječu na sve velike mišićne grupe i trebaju se izvoditi kroz cijeli opseg pokreta.
• Ako postoji bilo kakva ozljeda ili znak slabosti treba se provjeriti prije nego se počne ili nastavi sa treningom.
• Djeca trebaju biti fiziološki i psihološki spremna za sudjelovanje u treningu snage.
• Djeca trebaju imati realna očekivanja što se tiče napretka u nivou snage.
• Sva djeca trebaju dobiti kvalitetne upute što se tiče tehnike, utjecaja vježbe i asistencije prilikom vježbanja.
• Djecu treba naučiti ponašanju u teretani, dvorani i drugim prostorima za vježbu.
• Svako dijete se treba na treningu osjećati ugodno, te se trening ako je to potrebno treba modificirati prema potrebama djeteta.
• Treba zaustaviti bilo kakvo takmičenje između djece što se tiče podignutih težina i sl.
• Treba primjenjivati koncepte periodizacije treninga snage.
• Treba biti dovoljan broj trenera u odnosu na broj vježbača (1:10).
• S djecom treba pričati jednostavnim jezikom tj. terminologijom koju oni razumiju.

ZAKLJUČAK

Na kraju možemo navesti par činjenica koje trebamo imati na umu prilikom treninga mladih sportaša :

• Dijete je tijekom puberalnog sazrijevanja najosjetljivije na utjecaj trenažnog procesa u smislu povećanja funkcijskih sposobnosti, ponajprije mišićne jakosti i aerobne snage.
• Pretjerano i dobi neprimjereno vježbanje može oštetiti rastuće kosti i poremetiti funkcioniranje endokrinog sustava u djevojaka.
• Osjetljivost na trening ovisi o nizi čimbenika kao što su dob, spol, iskustvo i razina uobičajene dnevne tjelesne aktivnosti, razina inicijalnih sposobnosti i genetski specifična varijabilnost osjetljivosti na trenažni proces.

ST/Informer.ba