Ako vam je neko rekao da je Machu Picchu veličanstven, mističan, izazovan, nevjerojatan, bajkovit, fantastičan – vjerujte mu, stvarno je tako. Machu Picchu je svjetska turistička atrakcija najviše klase.
Sve se tom mjestu poklopilo kako treba. To je, prvenstveno, velika arheološka vrijednost. Riječ je o gradu drevnih Inka koji je vjerojatno bio napušten prije ili neposredno poslije dolaska Španjolaca. Srećom, osvajači nisu saznali da postoji grad u planinama, pa je do danas ostao netaknut – tačno onakav kakav je ostavljen. Jednako kao što razgledavajući Pompeje šećete originalnim ulicama iz doba Rimskog carstva, tako ovdje šećete gradom jedne mistične civilizacije koja se razvijala nezavisno o ostatku svijeta.
Međutim, Machu Picchu je i zapanjujući spoj čovjeka i prirode. Nevjerojatno je mjesto gdje je taj grad izgrađen – na vrhu ogromne stijene, okružen snježnim vrhuncima, s provalijama na svaku stranu. Priroda je ovdje zadivljujuća kao i grad i zajedno čine nedjeljivu cjelinu.
I kad na sve ovo dodate još i mističnu, nepoznatu prošlost ovog mjesta prepunog tajni, kao što je mistična cijela civilizacija Inka… Machu Picchu je jednostavno – savršeni mamac za turiste. Koga ne zanimaju tajne ovog mjesta?
Tajne religiozne ceremonije
Machu Picchu znači stara planina. Međutim, niko ne zna kako se taj grad zaista zvao – ovo su ime smislili po brdu na kojem se nalazi. Ne zna se ni kad je grad napušten. Pretpostavlja se da je to bilo neposredno prije dolaska Španjolaca na područje današnjeg Perua. Naposljetku, ne zna se zašto su njegovi stanovnici otišli. Nema tragova razaranja i nasilja. Ne zna se ni kako je sve te vijekove ostao zaboravljen visoko u brdima. Postavlja se onda i pitanje – postoje li slični zaboravljeni gradovi u bespućima džungle Perua, Brazila i Bolivije? Živi li i danas netko u njima i kako ti ljudi izgledaju?
Čak nije jasno ni koju je Machu Picchu imao funkciju. Sudeći prema građevinama religiozne namjene koje zauzimaju gotovo polovicu cijelog grada, možda je riječ o tajnom ceremonijalnom gradu. Kakve su to bile ceremonije? Po čemu su se razlikovale od onih u glavnom gradu Cuzcu?
Vrijedni arheološki nalaz, zapanjujuće lijepa priroda, bezbroj intrigantnih tajni – Machu Picchu je vrhunac putovanja Južnom Amerikom.
Kraljevski grad izgubljene civilizacije
Samo sedamdesetak kilometara od Machu Picchua nalazi se Cuzco, pravi arheološki biser. To je bio glavni grad kraljevstva Inka koje se protezalo tisućama kilometara od današnje Kolumbije pa sve do Čilea. Od politike i religije Inka do ekonomije, graditeljstva, uopše načina života – o svemu tome pričaju ljudi, muzeji, ulice ovog grada.
Danas je Cuzco prekrasan spoj dviju civilizacija. Tu su ostaci najvrednijih palača i svetih mjesta nekadašnjeg kraljevstva. Međutim, i sakralna gradnja nakon osvajanja grada izuzetno je vrijedna i lijepa. Čini se kao da su se Španjolci posebno trudili baš na ovom mjestu zasjeniti stare religiozne tradicije i pokazati svoju moć.
Najupečativljija putovanju nisu gradovi, razvikane turističke atrakcije ili kulturne znamenitosti, nego način života običnih ljudi. Kad smo stigli u siromašne zemlje poput Perua i Bolivije, nevjerojatno i bizarno iskustvo bilo je upoznati njihov ležeran odnos prema vremenu. Sat-dva više-manje, štoviše dan ili dva – svima je svejedno, niko nigdje ne žuri. Kako to izgleda?
Putovanje autobusom između La Paza i Cuzca bilo je poput putovanja iz filma “Tko to tamo pjeva”. Krenuli smo s oko sat vremena zakašnjenja i još sat vremena se izvlačili iz grada. Kad smo se našli na pustopoljini, autobus je skrenuo na benzinsku stanicu. Međutim – nije bilo dizela. Vozač je okrenuo autobus natrag prema gradu. Nakon desetak kilometara autobus je počeo “štucati”, da bi ostao bez goriva i stao.
Možete li zamisliti šofera kako mrtav-hladan uzima kanister, staje uz cestu i stopira? Nakon više od sat vremena vratio se naš vozač, pa je s kondukterom pretakao dizel u spremnik autobusa. Nakon toga mirno je sjeo za volan, okrenuo autobus i krenuli smo dalje.
Negdje u pustopoljini Perua odjednom autobus ponovo staje. Skupili se neki ljudi i nose dvije fotelje. Više od sat vremena nevjerojatnom upornošću utovarali su namještaj u prtljažnik autobusa. Vadili su torbe, utrpavali fotelje i – na kraju sve nekako ugurali. Na odredište smo kasnili oko osam sati.
Apsurdna birokracija
U Peruu je birokracija dovedena do apsurda. Primjerice, odlazak na Machu Picchu je toliko složen proces da bi se mogao napisati priručnik. Problem je što nema ceste nego 20-ak kilometara postoji samo željeznička pruga. Peruanske željeznice koriste monopol i kupovinu karata za ukupno 50-ak kilometara vožnje su pretvorili u pravu nauku. Ako ste brzopleti, platit ćete kartu suhim zlatom.
Više od sat vremena smo čekali, da bi još toliko vremena potrošili na opsežne pregovore sa službenicom oko kupovine povratne karte. Vidjeli smo da nam želi “uvaliti” nevjerojatno skupe karte . Na kraju smo pronašli povoljnu kombinaciju – taksijem prvih 30-ak kilometara i tek tamo čekamo voz. Tog dana trebalo je još kupiti i ulaznicu za Machu Picchu, čak i nekakav turistički pokaz. Svugdje redovi, komplicirane procedure i čekanja.
Naposljetku, taj toliko skupi voz bio je nevjerojatno spor i vozi samo do sela u podnožju. Dalje voze autobusi. A do voza nas je vozio zajednički taksi kojeg Peruanci zovu “kolektivos”. Nakrcali su šestoro ljudi u običan auto, ali šok je stigao na kraju – iz prtljažnika je izašao sedmi.
Nije dosta? Kupujući kartu za autobus odbili su nam novčanicu jer je očiti falsifikat – nismo pazili kad nam je taksist vraćao novac. Prvo smo se ljutili, a kasnije shvatili da je svejedno – u restoranu su prihvatili i takvu novčanicu.
Vozač nestao šest sati
Negdje usred Anda sjeli smo u autobus. I kad smo bili pred odredištem, autobus je stao usred nekog sela. Minutu po minutu, sat po sat, tamo smo stajali – punih šest sati. Vozač je nekuda otišao, a kondukter spavao u autobusu. Putnici su se besposleno vrzmali okolo, ali nitko se nije živcirao. Nakon šest sati vozač se iznenada vratio, uredno upalio motor i krenuo dalje bez ikakvog objašnjenja.
Putopisnet/Informer.ba
