Danas 13. dana šestog mjeseca 2011. godine navršava se 100 dana od kako je u Beču uhapšen general Jovan Divjak, a oko njega ima sve više – šutnje.
General tu i tamo dobija posjete zvaničnika, tu i tamo ga poneko iz vlasti zovne da mu kaže “sve će biti u redu”, potapšu ga po ramenu i odu. Šutnja se nastavlja.
Ali zato se ispod žita dešavaju stvari koje po ko zna koji put ukazuju da vlasti u BiH i dalje djeluju tako da desna ruka ne zna šta radi lijeva. Ili, još gore, desna zna šta radi lijeva i djeluje, posve namjerno, sasvim suprotno.
Tako BiH, na radost susjeda, djeluju poput pijanca koji tumara besciljno po ulicama punim automobila.
Posljednji primjer koji me na taj zaključak naveo jeste pismo Tužilaštva Austrije u kojem se od Ministarstva pravde BiH traži da pošalju dokumente s kojima Vlada raspolaže u slučaju Dobrovaljačke ulice i koje, eventualno, oslobađaju Divjaka od odgovornosti.
I gle čuda – ministar pravde, Boriša Čolak, u Beč ne šalje tražene dokumente ali šalje kopiju zahtjeva za izručenje koje nikad nije bilo zvanično zatraženo, niti je to posao samog ministra pravde.
Glavni tužilac BiH, Milorad Barašanin, ovako odgovara na pitanje da li zahtjev za izručenje generala Divjaka šteti BiH:
“Kako šteti – ne razumijem pitanje. Postavite pitanje. To pitanje je nerazumljivo samo po sebi”, rekao je on, prenosi Radio Slobodna Evropa.
I Boriša Čolak i Milorad Barašin vrlo dobro znaju zašto to šteti generalu i zato su i poslali kopiju zahtjeva za izručenje: sada sud u Beču ima dva zahtjeva za izručenje, iz BiH i Srbije.
Time je generalu Divjaku i njegovoj odbrani izvučen tepih pod nogama jer sad ne mogu dokazivati da je zahtjev iz Srbije političke prirode! A general je baš to i htio – da se kući vrati čista obraza i presudom da su iza zahtjeva za hapšenjem politički motivi.
Baš kao i u Londonu, kada je sa istim motivima uhapšen Ejup Ganić. BiH nije tada slala zahtjev za izručenje jer bi to štetilo Ganiću. Zašto država BiH postupa drugačije u slučaju Jovana Divjaka?
Konglomerat jeftinih trgovina i interesa
Ministar pravde je tako spasio ne Srbiju koja je uputila potjernicu nego one krugove u Srbiji koji te potjernice proizvode. Još je gore što se time i ne pomaže Srbija koja bi u EU nego Srbija čije su vrijednosti posve suprotne, ne pomaže moderna nego nacionalistička Srbija.
Nema ništa normalnije nego da jedna država učini sve što je moguće da svog građanina “izvuče” iz druge države čak i ako je kriv. Kad je potjernica političke prirode, kao u slučaju Divjak tim prije.
Ako se pak neko optužuje i hapsi sa političkim motivima i ako je još u pitanju general armije – tada bi se sav pravni sistem te države morao dići na noge da generala izvuče.
A pravni sistem BiH svog građanina – potkopava. Jer, to i nije pravni sistem već konglomerat raznoraznih jeftinih trgovina i interesa u kojem je moguće da neko iz HDZ-a učini uslugu nekome iz SNSD-a i time vrati “dug”.
To što se sve odvija, ovaj put, preko leđa Jovana Divjaka, a drugi put preko mojih i tvojih leđa – njih briga nije.
Nije ih briga što pristaju da jedna država (Srbija) traži izručenje građanina druge države (BiH) za događaj koji se desio na teritoriji te druge države! Vlasti BiH pristaju da im druga država ulazi u pravni sistem, da ih se praktično “ pravno okupira”.
A kad se ta ista država (Srbija) uplete u sopstvene zamke onda je iz te zamke vadi – BiH. Svega toga je general Divjak svjestan. On zna, rekao mi je, da se sad njime igraju.
Obilaze ga prijatelji i olakšavaju mu bečke dane, kaže, čak se i pohvali da mu “svako malo” neko dođe. Kaže da mu je dobro – ali nije.
General Divjak ipak je usamljen u Beču.
General je Srbin, čija ekavica nikad nikome u BiH nije smetala. Nije to dakle razlog sto ga bosanskohercegovačke vlasti ne posjecuju. Njega posjećuje samo dio vlasti jer bosanskohercegovačkih vlasti i nema. To su samo bošnjački, hrvatski i srpski političari kojima je zajedničko samo to što primaju plaću sa istog državnog računa, a sve ostalo rade protiv te iste države.
Podijeljena i ravnodušna BiH
Njega ne posjećuju ni “njegovi” iz srpskog političkog korpusa. Jer, on i nije njihov, a i nema nikog ko se usudi počiniti makar ljudsku gestu protiv volje vladara u tom entitetu.
General je njima dokaz da je BiH moguća, on je živi primjer da Srbin itekako može biti voljen od drugih i zato im smeta. Oni ne žele da drugi vole Srbe jer tako sami mogu da ne vole druge.
Teško zemlji koja zaboravlja svog najpopularnijeg generala samo zato što on nije ni srpski, ni hrvatski ni bošnjački general. Oni koji odlučuju ko može biti bošnjački, hrvatski ili srpski general bi najradije da Jovana Divjaka i nema.
General Divjak nije usamljen ni zato što ga ne posjećuju kolege generali jer se svi bosanskohercegovački generali ionako nalaze – u Beču.
General Divjak nije usamljen zato što prima novčanu pomoć od pojedinaca-dobrotvora i to poslije svega šta je uradio za svoju domovinu. Od hiljada djece kojima je njegova fondacija osigurala stipendije, od časne odbrane BiH, od spriječavanja zla, pa i onog u Dobrovoljačkoj kada je vikao : “Ne pucaj!”
Možda ovo “neposjećivanje” potiče još od 3.maja 1992 godine kad je predsjednik, Alija Izetbegović, nakon oslobađanja od kidnapovanja pozvao u svoj kabinet cijelu svitu, a generala Divjaka ostavio na stepenicama.
Razlozi usamljenosti Jovana Divjaka su drugačiji.
Od tuđeg zla gori može biti samo onaj koji dolazi od tvojih, ne može ti ni neprijatelj učiniti toliko boli koliko to mogu učiniti tvoji prijatelji.
Zato je podijeljena i ravnodušna BiH za generala gora od besmislene beogradske potjernice.
Zato je usamljen general Jovan Divjak.
Informer.ba
