La Paz i Santa Cruz, dva najveća grada Bolivije, potpuno su različiti. Dovoljno je prošetati njihovim ulicama i vidjeti kolika neravnoteža postoji između njih, kao i unutar cijele vječno nemirne Bolivije.
Lijepo uređen, dobro organiziran, ugodan Santa Cruz izgleda europski, kao i njegovi stanovnici. Zbog te sličnosti grad je bio čak pomalo i dosadan – kao da se nismo maknuli iz Europe.
Smješten u nizini, Santa Cruz je odlično planiran i raspored ulica je gotovo školski – sve ulice sijeku se pod pravim uglom, a povezuju ih veliki prsteni koji se koncentrično šire od centra. U samom središtu je prekrasan trg kojim dominiraju visoke palme. Tu je smještena impozantna katedrala i nekoliko muzeja.
Šok u La Pazu
Kad smo sjeli u autobus i odvezli se u glavni grad Bolivije La Paz doživjeli smo šok. Neorganiziran, zakrčen prometom, bučan i anarhičan La Paz je sušta suprotnost Santa Cruzu.
Iako je to najviši glavni grad na svijetu, odnosno smješten na najvećoj nadmorskoj visini, do njega se zapravo – silazi. Alto Plano, ogromna visoravan usred Anda kao da propada u veliki usjek i baš na tom mjestu smjestio se grad. Kako se nije mogao više širiti, njegov produžetak nastao je na visoravni. Zbog fizičke odvojenosti to su zapravo dva milionska grada – La Paz i El Alto.
Iako ste na nevjerojatnoj visini, La Paz sa svih strana okružuju strme planine i visoki snježni vrhunci. Kako je to moguće? Jednostavno – sežu do 6.400 metara, a La Paz je na “samo” 3.600 metara nadmorske visine.
Zbog takvog položaja taj dio Bolivije je izoliran od ostatka svijeta, pa i stanovnici kao da su iz nekog drugog prostora i vremena. Naveliko se nosi tradicionalna odjeća koja je posebno dojmljiva kod žena zbog neobičnih šešira. Dok La Paz koliko-toliko napreduje, sela u tom dijelu zemlje su strašno siromašna. Na toj nemilosrdnoj visini živi se od stočarstva u trošnim kućercima često bez tekuće vode i struje. U središtu sela su neobično skromne crkve, građevinice siromašne i sićušne kao i kuće koje ih okružuju.
Politički nemirna zemlja
Strane novine nedavno su pisale o nemirima i ubojstvima u Boliviji jer se istočni dio sa Santa Cruzom kao središtem želi izdvojiti. Taj dio graniči s naprednim Brazilom i kao da se pokušava pokrenuti, uhvatiti vlak za budućnost. A kad se popnete na planinu ušli ste u prošlost, davni zaboravljeni svijet gdje ljudi žive vrlo polako. Sve je to zadivljujuće i egzotično, ali pod jednim uslovom – da nikada ne morate živjeti u takvom siromaštvu.
Koka protiv visinske bolesti
Kako reagirate kad se naglo dignete na gotovo 4.000 metara visine? Nikad nećete znati dok ne probate. Svatko reagira drukčije – neki se namuče, a neki niti ne osjete, sve je individualno.
Osjećaj malaksalosti kao da imate visoku temperaturu, teško dišete, srce ubrzano kuca, zamarate se svakim korakom… A najgore od svega je neizdrživa glavobolja.
Lokalni recept protiv visinske bolesti je – čaj od koke. Nije to, naravno, kokain, nego običan, ukusan čaj. Koka bi bila “sasvim pristojna” biljka, poput metvice, da se ne zloupotrebljava za proizvodnju opasne droge. U ostatku svijeta njezin je uzgoj ilegalan, pa je Bolivija na zlu glasu kao najveći svjetski izvoznik te biljke.
Nakon La Paza stigli smo na jezero Titicaca koje se iz Bolivije proteže u susjedni Peru. Ovdje počinje turistički vrlo razvijeno područje pa je naše putovanje, nakon Paragvaja i istočne Bolivije, postalo znatno lakše.
Riječ Titicaca mogla bi se prevesti kao “Kamena puma” (neki prevode i kao “Siva puma”). Jezero je dugo oko 200 i široko oko 70 kilometara, s najvećom dubinom 280 metara. Stoga Titicaca izgleda kao more, ali s jednom razlikom – nalazi se čak 3810 metara iznad površine oceana. Možete li zamisliti jezero smješteno 1.000 metara?
Jezero je prekrasno, a pogled na otoke katkad podsjeća more. Međutim, najveća atrakcija su umjetni plutajući otoci na kojima živi narod Uru.
Susret s tim ljudima i njihovim načinom života bio nam je veliki doživljaj. Usred jezera, praktički usred ničega, odjednom se nađete u sasvim drugom svijetu, kao da ste ušli u bajku. Bezbroj otočića nastanjuju ljudi odjeveni u vrlo šarenu odjeću. Ugledali smo mali čamac koji je pokretna trgovina – kada bi doplovio do obale ljudi bi se skupili u dnevnu kupovinu. Kad smo pristali na jedan od otoka, shvatili smo da je vrlo mekan i da doista pluta na vodi.
To su zapravo velike splavi koje ti ljudi izrađuju od trstike i njezinog korijenja. Kako ih ne bi odnijela struja, konopcima su ih pričvrstili za dno. Svakih tridesetak godina potapaju stare otoke i grade nove.
Razgledali smo otok na kojem su, osim vidikovca i malih ribnjaka, bile samo kućice u koje jedva stanu kreveti, a stanovnici ionako većinu vremena provode vani. Zimi temperatura pada ispod nule, a grijanja nema. Na jednom otoku izgradili su osnovnu školu, a u srednju školu učenici odlaze čamcima na obalu. Mrtve pokapaju na obali na svojim posebnim grobljima.
U moderno doba ništa se na tim otocima nije osobito promijenilo. Razvitkom turizma ovi stoljećima izolirani ljudi postali su velika turistička senzacija, ali čak su i tada ostali vjerni svojem tradicionalnom načinu života.
Struja na plutajućim otocima
Stanovnici plutajućih otoka jezera Titicaca nemaju tekuće vode, ali ipak imaju malo električne struje. Nije to, doduše, struja kakvom se mi koristimo, nego mali sunčevi kolektori koji proizvedu tijekom dana struje tek za nekoliko sati gledanja malog televizora i slabašno svjetlo sijalice.
Kako smo saznali od našeg domaćina u jednoj od kućica, dolazak tog daška civilizacije imao je neobičan učinak na život zajednice – zbog tih sat-dva gledanja televizije rodilo se navodno znatno manje djece. Eto kako televizija utječe na ljude.
Putopisnet/Informer.ba
