Mnogi muškarci „gore“ od želje da saznaju s koliko partnera je bila njihova voljena osoba prije njih. Oni bezobzirniji, to pitanje i postave. Zašto im je to toliko važno?
Većina ljudi pod „brojem“ podrazumijeva sve one partnere sa kojima su imali seksualni odnos koji uključuje penetraciju.
U to se ne računa bilo kakav vid seksualnog opštenja koji nije odmakao dalje od „igre prstima“.
Razumljivo je zašto nas zanima seksualni život naših voljenih osoba, naročito u poređenju s prosjekom.
Prema navodima stručnjaka sa Kinsi instituta u Sjedinjenim Američkim Državama, prosječan broj partnera tokom života za muškarce (stare između 30 i 44 godine) iznosi sedam, dok za žene četiri.
Međutim, taj broj se različito posmatra iz muške i ženske perspektive.
„Dupli standardi“ i dalje postoje, pa tako muškarac sigurno neće kriti da je bio sa mnogo žena, jer time ne rizikuje da ga njegovi drugari nazivaju pogrdnim imenima.
Ako žena, pak, suviše odstupi od nekog prosjeka koji postavlja njeno okruženje, biće postavljena na „zid srama“.
Možda zbog toga muškarci toliko brinu o seksualnoj prošlosti djevojke.
Previše muškaraca još gleda na tu pojavu kao na takmičenje, u kom se veza sa ženom koja je bila s njih mnogo računa manje, nego veza sa „čednom“.
Međutim, brige muškaraca mogu biti još prostije.
Što je s više muškaraca djevojka spavala, on će morati s više njih da se poredi u svom seksualnom umijeću.
Lakše je takmičiti se protiv dvojice, nego protiv njih 20.
Još je lakše biti prvi, ako ste toj djevojci i jedini „takmičar“.
Nije čudo što su muškarci tako zainteresovani za djevice i što žene, zato, skrivaju stvarni broj svojih partnera u životu.
Međutim, da li je to zaista tako važno?
Ženu sigurno ne određuje broj muškaraca s kojima je „bila“, niti to na bilo koji način može da ugrozi vašu vezu.
Sasvim druga stvar je postavljanje pitanja o seksualno prenosivim bolestima.
Štaviše, nije na odmet da se oboje testirate na iste, prije nego što vam veza ode u tom pravcu.
Kada smo u monogamnoj vezi, mnogo važnije od toga je insistirati na tome da voljenoj osobi nikada ne postanemo samo „broj“.
Da nas ne pamti po tome „koji smo po redu“ ili kako smo se „pokazali“ među čaršafima.
Takođe, pravo da pitate osobu koju volite da joj budete „posljednji“, nema veze s tim koliko je njih bilo prije vas. Jednim dijelom, osobina dobrih ljudi je to da ne moraju sve da znaju. Šta vi mislite o tome?
Nezavisne novine/Informer.ba
