Reprezentacija BiH u sjedećoj odbojci osvojila je sedam evropskih titula, dvije svjetske, zlatnu olimpijsku medalju,… . “Finale i ne brojimo”, kažu zlatni bh. momci. Nedostaje samo adekvatna podrška u državi.
“Kao dječak sa 12 godina postao sam invalid. Kada sam nastradao, mislio sam da se srušio cijeli svijet”, kaže Safet Alibašić iz Lukavca prisjećajući se kako je nagazio na minu zaostalu iz proteklog rata. Kaže da je teško opisati o čemu je sve razmišljao u mjesecima koji su uslijedili. Tada nije ni sanjao da će biti jedan od najboljih igrača svijeta u sjedećoj odbojci”.
“Sada mogu slobodno da kažem ponosan sam što sam invalid, što sam se pronašao u nekom sportu. Uključio sam se u sjedeću odbojku i počeo sam trenirati u “Sinovima Bosne” iz Lukavca. Trud se na kraju isplatio jer sam dobio priliku od selektora Mirze Hrustemovića da budem na spisku reprezentacije 2001. godine i tu sam šansu maksimalno iskoristio”, kaže Alibašić.
Safet i njegovi drugovi iz reprezentacije tvrde da jednostavno “morate biti uspješni u timu koji je osvojio gotovo sve što se u ovom sportu može osvojiti”. No podrška sa tribina je i jedina prava podrška koju ovi momci imaju.
Neadekvatna briga države za najuspješnije sportiste
Podsjećajući kako se sa razvojem ovog sporta “krenulo od nule u opkoljenom Sarajevu”, selektor Mirza Hrustemović kaže da rezultati reprezentacije u BiH nisu adekvatno nagrađeni.
“U BiH imamo trideset klubova, tri lige, naša reprezentacija u sjedećoj odbojci je osvojila sedam evropskih titula, dvije svjetske, paraolimpijsku zlatnu medalju i tri olimpijska srebra. Mnoge finale i ne brojimo. Sigurno je da nismo tretirani na odgovarajući način od strane institucija koje su u BiH zadužene za sport”, ističe Hrustemović.
Selektor bh. reprezentacije Mirza Hrustemović kaže da se odgovorni u BiH ne brinu na odgovarajući način o radnim, odnosno životnim uslovima svojih najuspješnijih sportista. Mnogi su nezaposleni, a invalidnine koje dobijaju uglavnom nisu dovoljne za život dostojan čovjeka.
DW/Informer.ba
