Logoraši sarajevske općine Vogošća jučer su obilježili 5. maj Dan logoraša. Nakon polaganja cvijeća na spomen – obilježju, delegacije, logoraši, rodbina i prijatelji uputili su se prema bunkeru kod Sonje, zvanom Kon Tiki. Na tome mjestu prisjetili su se 800 ljudi i djece koji su prošli kroz logore u Vogošći (Planjina kuća, Nakina garaža i Bunker kod Sonje).
Nepoznati pravac
– Skoro polovina njih je ubijena ili odvedena u nepoznatom pravcu. Do sada je u više masovnih i pojedinačnih grobnica ekshumirano 228 tijela. Još 63 Vogošćana je odvedeno u nepoznatom pravcu i o njima se ni danas ništa ne zna. Preživjeli logoraši i članovi porodica ubijenih logoraša su prepušteni sami sebi. Država ih je zaboravila. Niko nema razumijevanja za naše probleme, zdravstvene tegobe, socijalni status – Ahmed Hido, predsjednik logoraša Vogošće.
Bunkera kod Sonje, logora Kon Tiki i svih strahota doživljenih samo zbog imena i vjere sjeća se sada osamdesetčetverogodišnji Emin Hamzić. Sa sinom je doveden, ali ne sjeća se dana ni datuma.
– Jedino čega se sjećam jesu zvjerske batine i muke kojima smo stalno bili izloženi. Ne sjećam se ni dana ni noći, ali ni ljudi koji su nas tukli, iživljavali se, gasili cigarete na našim tijelima, a kako i da se sjetim kada sam od boli gubio svijest – priča Hamzić koji se izvukao iz ralja srpsko-crnogorskog agresora zahvaljujući komšiji Srbinu. Rahima Abazi je zatočena u svojoj kući u Semizovcu i prebačena, zajedno sa roditeljima, sestrom i trojicom braće u kasarnu Semizovac. Imala je samo 20 godina kada je doživjela strahovite torture. Ipak, najteže joj je palo odvajanje muškaraca od žena.
“Odveli su mi dva brata Ferida i Muhameda i babu Sabedina u Nakinu garažu. Sa nama je ostao najmlađi brat Emir, ali majka je to jako teško podnosila. Strahovali smo više za njihov život nego za naš. U zločinima su prednjačile komšije i domaći vojnici, dok su nas mladi vojnici koji su bili na odsluženju obaveznoga vojnoga roka puštali kućama po hranu” – priča Rahima ne želeći nikoga imenovati.
I njen brat, iako tada desetogodišnjak zapamtio je logor.
” Osjećao sam se kao mala beba, bespomoćan, prestrašen, izgubljen – riječi su Emira Abazija“.
Patnje i stradanja
Član Udruženja logoraša Vogošće Eset Muračević prisjeća se kako je odvođenje ljudi počelo najprije u kasarnu JNA u Semizovcu, a zatim u bunker kod restorana Kon Tiki, Nakinu garažu na Vogošćanskoj petlji i druge logore.
” Kroz ove logore su prošli ljudi ne samo s područja Vogošće, nego i iz Ilijaša, Hadžića, okupiranih dijelova sarajevskih općina, Sokoca i drugih mjesta. Još 63 Vogošćana vode se kao nestali, ali tom broju treba dodati i nestale iz drugih općina koji su prošli kroz vogošćanske logore” – priča Muračević ističući da je u zločinima prednjačio Jovan Tintor, koji je u to vrijeme bio na funkciji potpredsjednika SDS-a BiH.
“Ništa se nije moglo odigrati bez njegovoga naređenja. A, njegovi najvjerniji izvršioci bili su Boro Radić, Branko Vlačo – upravnik zatvora, Stanko Knežević, Predrag Jovanović, Dragan Damjanović, Borislav Herak i drugi. U stravičnim maltretiranjima je prednjačio maloljetni Rade Lukić koji nije birao žrtvu i način da joj nanese bol. O njegovoj krvoločnosti bi se mogle knjige napisati” – naglasio je Muračević.
Logoraši Vogošće razočarani su što mjesto njihove patnje i stradanja nije ni na koji način zaštićeno. Godinama su tražili da se na mjestu bunkera kod Sonje napravi memorijalni kompleks, ali bezuspješno. Međutim, jučer je Edin Smajić, načelnik Vogošće spomenuo mogućnost da se u što skorije vrijeme napravi memorijalni centar u kojem bi se očuvala prava istina na zločine.
“Normalan um ne može da prihvati mogućnost da se u ovome vremenu, na ovome mjestu moglo desiti nešto ovako, ali nažalost, jeste. Naš je cilj da se ovaj zločin ne zaboravi, da utvrdimo istinu, te da od zaborava sačuvamo žrtve protekloga rata” – kazao je Smajić.
E. Zolj – Balenović
Besvjesno stanje
Podršku Vogošćanskim logorašima jučer su pružili logoraši Ilidže, predvođeni Enisom Dželilovićem, predsjednikom Udruženja.
” Uhapšen sam 2. augusta 1993. godine kod Hrasničkog stana i proveo sam 48 sati na Igmanu gdje su me maltretirali na svaki mogući način, te sam u besvjesnom stanju doveden na Kulu. Došao sam sebi tek nakon tri dana I proveo duga tri mjeseca. Riječima ne mogu opisati na koji način su se iživljavali nad nama, posebno što sam imao nesreću da me uhapse vojnici poznatog krvoloka Slavka Aleksića, Goran Golijanin, Mišo Ćenta, te Hercegovački odred. Razmijenjen sam nakon 100 dana kod Famos” – riječi su Dželilovića, koji je kao i svi ostali logoraši razočaran sporošću Pravosudnih organa.
san/informer.ba
