Ja sam u Izvještaju žigosana kao islamofob zbog rečenice objavljene u magazinu Dani u tekstu “Džamija u srcu Sarajeva”. Sastavljači Izvještaja je tek dopola prepisuju: “Poslijeratna sarajevska bošnjačka vlast se i izgradnjom džamija u gradu iživljava nad nemuslimanima”, pa molim da uvrste i ostatak koji glasi: “i to tako što od Sarajeva pravi bošnjačko Trebinje ili bošnjačku Čapljinu”. (Dani, 565; 11. 4. 2008.).
Nisam, zaista, ni trena dvojila da će pompezno najavljena promocija prvog Izvještaja o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji na području Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini od 2004. do 2011. mene zaobići, no priznajem da me je iznenadila zaboravnost i nesistematičnost priređivača Izvještaja. Tim prije što je – kako su to novinarima prošlog četvrtka saopćili i promotori Izvještaja, vojni muftija (?!) Ismail ef. Smajlović i Ekrem Tucaković, PR Rijaseta – Izvještaj usvojen još 28. aprila, pa pretpostavljam da je postojao neki razlog što je tek sad predstavljen javnosti.
Ne vjerujem da se jednostavno čekao ramazan, da bi se promocija uglavila između 17. (Lejletul-Bedr) i 27. (Lejletul-kadr) noći. Ozbiljnost Izvještaja, a i institucije Rijaseta, opravdava odgađanje promocije da bi se eventualno Izvještaj još jednom proučio, da se priređivači ne ogriješe dijeleći kvalifikacije islamofoba u muslimanima najberićetnijem od svih mjeseci. No, svaki izvještaj (valjda) podliježe dopunama, pa se dobrovoljno javljam s prilogom o sebi, pošto je Rijaset zaboravio u Izvještaj unijeti reisova saopćenja. Ja sam, naime, u Izvještaju žigosana kao islamofob zbog rečenice objavljene u magazinu Dani u tekstu “Džamija u srcu Sarajeva”. Sastavljači Izvještaja je tek dopola prepisuju: “Poslijeratna sarajevska bošnjačka vlast se i izgradnjom džamija u gradu iživljava nad nemuslimanima”, pa molim da uvrste i ostatak koji glasi: “i to tako što od Sarajeva pravi bošnjačko Trebinje ili bošnjačku Čapljinu“. (Dani, 565; 11. 4. 2008.)
Ne očekujem da će nastavak rečenice bilo šta promijeniti u Izvještaju koji je promoviran na tako znakovitom mjestu: u kabinetu reisul-uleme, u njegovoj odsutnosti. No, kako sam u ovoj našoj maloj bosanskohercegovačkoj zajednici zapravo prva službeno proglašena islamofobom, saopćenjem tog istog kabineta od 17. novembra 2008, red je da i ta epizoda nađe svoje mjesto u Izvještaju. Tim prije što je neposredan povod bio intervju sa Mustafom ef. Spahićem, profesorom Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i hatibom džamije Čobanija. Intervju je objavljen u Oslobođenju u subotu, 15. novembra, da bi već u nedjelju kabinet reisul-uleme Mustafe ef. Cerića reagirao saopćenjem u kojem – osim reisovih stavova o samom profesoru Spahiću, koji baš i nisu primjeri kulture dijaloga – ništa iz intervjua nije demantirano. Ali je, za svaki slučaj, Cerićev kabinet ustvrdio kako “nema ništa sporno oko izgradnje zgrade Rijaseta na Kovačima”. Tako smo barem saznali šta je efendiju Cerića nasekiralo u intervjuu: Mustafa Spahić je javno priznao da je dobio pismo studenata Fakulteta islamskih nauka, nepotpisano, ali prilično oštro – studenti su optužili Cerića za megalomaniju, kako u izgradnji veleljepnih zgrada, tako i u duhovnoj neizgradnji muslimana i Islamske zajednice u BiH.
U svom komentaru Reisomanija (17. 11. 2008) podsjetila sam na razloge zbog kojih Cerić nije birao riječi kada je kabinet reisa saopćavao njegove stavove o Spahiću: profesor Spahić je svojedobno javno priznao vlastitu ulogu u izboru Cerića za reisa, ali je i zdušno branio Ustav Islamske zajednice od Cerićevih nasrtaja kojima je sebi priskrbio treći mandat na poziciji reisa. Dan kasnije stiglo je novo saopćenje iz kabineta reisul-uleme Mustafe ef. Cerića u kojem je obznanjena islamofobija glavne i odgovorne urednice Oslobođenja, tj. mene i u kojem sam optužena za “nastavak genocidne politike koja je nastojala bosanskohercegovačke muslimane zbrisati sa lica zemlje”. (Za optužbom “nastavka genocidne politike…” Cerić je prvi put posegao kada je sam sročio saopćenje, a Rijaset ga naknadno prihvatio kao svoje, još krajem novembra 2006. godine. Optužen je prof. dr. Rešid Hafizović, inače predavač islamske dogme na FIN-u u Sarajevu, a neposredan povod bio je tekst objavljen u Oslobođenju, o vehabijskom pitanju u BiH.)
Upravo je ovo saopćenje reisovog kabineta tretirano u Godišnjem izvještaju o stanju ljudskih prava State Departmenta za 2008. (objavljen krajem februara 2009) uz komentar da je riječ o “Cerićevom pokušaju pritiska na sve ljude iz medija koji kritiziraju njegovo upravljanje Islamskom zajednicom”. Izvještaj se osim napadima na medije (te je godine Milorad Dodik podnio 16 tužbi protiv FTV-a, najviše zbog magazina “60 minuta”, a i Sadik Bahtić je nasrnuo na ekipu istog magazina), bavi političkim pritiscima na sudstvo i diskriminacijom queer populacije, “čiji je pokušaj organiziranja Queer Festa propao zbog napada zvaničnika IZ-a BiH i pojedinih političara“, pa u zaključku ima ocjenu o generalno lošem stanju ljudskih prava u našoj zemlji. Zanimljivo, State Departmenta, uprkos ovakvim primjerima – nema u Izvještaju IZ-a BiH, što će reći (pohvalno) da nisu islamofobi, ali su islamofobi ombudsmeni Federacije BiH, koji u svom Godišnjem izvještaju o radu i stanju ljudskih prava u FBiH za 2008. i prvu polovinu 2009. godine vrh Islamske zajednice prozivaju zbog istih primjera?!
Najjednostavnije bi sada bilo pozabaviti se razlozima zbog kojih su priređivači Izvještaja negdje kalkulirali, nešto zaboravljali, pa – recimo – posumnjati da je cijeli ovaj slučaj izostavljen (i) zbog čudne koincidencije sa sadašnjošću u kojoj bi efendija Cerić morao posegnuti za još jednim nasrtajem na Ustav IZ-a BiH ukoliko zaista želi doživotni mandat reisa. Radije ću posegnuti za citatom izjave prof. dr. Hilme Neimarlije, redovnog profesora FIN-a, u njegovom, hajmo reći, zbirnom reagiranju na slučajeve Hafizović, Spahić, Selimbegović. “Reakcija Rijaseta na Hafizovićev tekst imala je obilježja inkvizicijske osude mišljenja i ličnosti intelektualca koji nije pokoran, dok reakcija kabineta na tekstove Spahića i Selimbegovićke ima karakteristike banalne boljševičke presude osobama koje remete harmoniju komunističke zajednice i ugrožavaju neprikosnoveni kult vođe”, kaže, između ostalog Neimarlija. No, najvažnijom mi se za cijelu ovu priču čini sljedeća njegova ocjena: “Izjednačavanje kritike određenih postupaka reisul-uleme sa genocidnom politikom, kao i svako proizvoljno genocidno karakteriziranje, objektivno doprinosi relativiziranju i zamagljivanju stvarnog genocida.” Usuđujem se reći: isti važi i za islamofobiju. Piše Oslobođenje.
Informer.ba
Gospodjo Vildana nisi ti islamofob to si ti umislila