Mnogi umjetnici koji su prošli kroz radionice i predstave ovog teatra danas su značajna umjetnička imena u bh. kulturi. Posljednjih godina ostvarili su niz prestižnih rezultata, gostovanja po inozemstvu i zemlji na festivalima, osvajači su brojnih nagrada, a predstave nastale u produkciji ove pozorišne kuće su pored nagrada stručnog žirija uvijek izazivale i oduševljenje publike.
Mustafić podcrtava da su se svi uspjesi i dostignuća dogodili pod umjetničkim vođstvom Seada Đulića, zahvaljujući njegovoj strastvenoj posvećenosti teatru i želji da u podijeljenoj sredini pokaže i dokaže da iz Mostara i u kulturnom i u umjetničkom smislu mogu doći i dobre vijesti.
On ocjenjuje da je, u vrijeme kada je nažalost i umjetnička zajednica u Mostaru podijeljena na pozorišta s jedne i druge strane, taj teatar okupljao sve, bio otvoren prostor umjetničke i građanske slobode gdje nije bilo Hrvata, Bošnjaka i Srba, već samo dobrih glumaca, reditelja, pisaca.
“U mraku kulturne politike Mostara koja je dijelila institucije po etničkom kalupu, etablirajuci “etnokulturu” kao jedini model života, MTM se hrabro opirao svojim predstavama, svojim uposlenicima i saradnicima, svojim radom i na kraju, svojim rezultatima koji su očigledni i mjerljivi“, ističe on.
Mustafić je mišljenja da je u ovoj situacije jedini gubitnik mostarska i bh. publika navikla da iz ovog teatra stižu umjetnička djela koja preispituju našu stvarnost, koja kritički i angažirano otvaraju tabuizirane društvene teme, pa su stoga bili intrigantni za mnoge festivalske selekcije širom svijeta od Evrope, Afrike pa do Južne Amerike.
Podcrtao je da je to jedan od rijetkih bh. teatara koji s minimalnim subvencijama ima tako bogatu i respektabilnu umjetničku produkciju i vrlo dinamičan festivalski život.
“Neodgovorno je, birokratski nasilno i provincijalno, demonstrirati moć, pa uručiti kolektivni otkaz umjetničkom ansamblu, jer rade i ne prihvataju novi “koncept” koji će MTM izolirati i profesionalno marginalizirati. Mi u teatru nemamo više niti kome uputiti apele, jer u kulturi postoje razni lokalni moćnici, koji nikoga ne slušaju i ne vide. Tako ti mediokriteti po ministarskim kabinetima, referenti i “stručni saradnici” demonstriraju svoju bahatost, osionost i neznanje“, smatra Mustafić.
On ističe da upravo zato kolege u MTM-u ne smiju stati sa svojim predstavama, svojim radom, makar i na ulici, navodeći da institucije ne nose ime po anonimnim direktorima ili promjenljivim ministrima, već po umjetnicima, glumcima i rediteljima koji čine MTM.
“Samo tako će se sačuvati MTM. Novim predstavama će se nastaviti umjetnički život ovog teatra, koji je od iznimne važnosti za scensku umjetnost BiH. Bh. teatru treba još mnogo MTM-ova, jer biti MTM-ovac znači ne posustati, nikada, baš kao i grad u kojem je osnovan i rođen”, zaključuje Mustafić.
