Iz magazina DANI koji je izišao 28. sep 1998. prenosimo vam svjedočenje Edina Garaplije, bivšeg člana organizacije ‘Ševe’.
Presudom Velikog krivičnog vijeća, kojim je predsjedavao sudija Amir Jaganjac, sredinom juna 1997. godine, Edin Garaplija je osuđen na 13 godina zatvora za otmicu i pokušaj ubistva Nedžada Herende. Samo za krivično djelo otmice, Haris Pezo je osuđen na sedam, a Refik Muranna pet godina zatvora. Augusta 1998. godine odgovornom uredniku saopćena je da Edin Garaplija hoće da govori o svemu što zna. Bio je to više no dovoljan razlog da se posjeti KP Dom Zenica i susretne Garaplija.
Hoću da govorim:
“Bismillahir-rahmanir-rahim, zahvala pripada samo Allahu dž.š., neka je slava i selam Božijem poslaniku Muhammedu a.s.
Sa ove vremenske distance, jasno mi je da smo izmanipulisani i na jedan podmukao način nepravedno osuđeni, a sve u svrhu da bi se prikrila prava istina i pozadina slučaja Herenda i terorističke grupe Ševe. Svo ovo vrijeme doživljavali smo bezbrojne psihičke pritiske, od našeg zatvaranja u izolaciju i u samice, gdje smo u istrazi proveli skoro šest mjeseci, pa do pritisaka i prijetnji našim porodicama tokom a i poslije samog izrežiranog sudskog postupka. I kao tačka na sve to dobio sam saznanja i informacije, iz najviših krugova AID-a, da je već razrađen plan moje likvidacije kako bi se i posljednji ključni svjedok svih ovih prljavih političkih igara ušutkao, a istina sakrila od javnosti jednostavnim saopćenjem kako sam slučajno i nesretno stradao u KPD Zenica. Operativni plan likvidacije se radi preko Asima Dautbašića i inžinjera Faika Kulovića, a treba se ostvariti injekcijom cijankalija.
Zato hoću da kažem: mi smo, kao ovlaštena službena lica, radili po direktnom nalogu našeg direktora Keme Ademovića i sasvim legalno i po pravilu službe izvršili privođenje Herende Nedžada kao lica osumnjičenog za najgora kriminalna djela i djela terorizma. A nama je u startu, na osnovu dogovora dvije zaraćene strane Alispahić-Ademović, nametnut član 50 – otmice – preuzetog Zakona SFRJ, za što smo dobili po pet godina robije, a potom i pokušaj ubistva u svrhu prikrivanja člana 50, djela otmice, za koji sam ja dobio još devet godina. U ranijem SDB-u (Službi državne bezbjednosti), a kasnijem AID-u, nalazim se od polovine 1992. godine. Nakon reorganizacije službe i dolaska Kemala Ademovića na mjesto direktora, a na osnovu mojih ranije dokazanih patriotskih opredjeljenja i borbe protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, Ademović me, na insistiranje Mustafe Hafizovića, postavlja na mjesto zamjenika načelnika jedne od najoperativnijih linija rada u AID-u, centra za tajno praćenje, te mi daje nalog i smjernice za formiranje jednog tajnog tima koji bi radio na razbijanju infiltriranih obavještajnih neprijateljskih prodora u najviše organe vlasti. Dakle, ekipa je formirana u najvećoj tajnosti i bila je podređena direktno direktoru Ademoviću od kojeg je jedino dobijala naloge i smjernice za svoj rad“.
O slučaju “Herenda”:
“Na osnovu Ademovićevog naloga, mi smo, kao ovlašteni službeni radnici, pristupili hapšenju Herende i to ne kao teroristi, kako su nam pokušali svo ovo vrijeme nametnuti, već sasvim normalno, takoreći u po bijela dana, u centru grada, prethodno se legitimirajući i upozoravajući Herendu na njegova građanska prava. U trenutku hapšenja Herende, sa mnom je bio Pezo Haris, a u vozilu je bio Hasan Pervan, s tim da su bila još dvojica u ekipi koji su pokrivali u slučaju da dođe do opiranja Herende: Muran Refik i Kemal. Kod Herende su bile iskaznice AID-a, Službe državne bezbjednosti, MUP-a, vojne bezbjednosti, više legitimacija određenih humanitarnih organizacija, specijalne propusnice i ovlaštenja od armijskog vrha, generala Delića, Alispahića. Velika je laž i podvala da smo Herendu tokom istrage maltretirali raznim metodama, kao što je uriniranje u usta, vješanje na nekakve kuke, paljenje tabana itd. Sa njim smo radili strpljivo i humano. Herenda je kroz svoje iskaze potvrdio sva naša ranije prikupljena saznanja, a proširio ih je još u pravcu postojanja nelegalnih elektronskih punktova za prisluškivanje od strane Alispahića i Ugljena. Opremu za punktove dao je, nelegalno i bez znanja direktora Ademovića, Enver Mujezinović, koji je tada bio načelnik sarajevskog sektora AID-a. Nakon hapšenja, Herenda je sproveden u jednu od baza, pošto nam je ranije naložio Ademović da ga ne dovodimo u MUP“.
Ko su “Ševe”?:
“To je teroristička grupa (15 do 25 ljudi) koju je formirao Alija Delimustafić u maju ’92. godine. Od samog početka ih je vodio i davao im naloge Ugljen Nedžad, a sa njima su se koristili mnogi: od Asima Dautbašića, preko Joze Jozića, pa do Bakira Alispahića i Envera Mujezinovića, te Muslimovića i Jašarevića u armijskom vrhu. Grupa Ševe predstavljala je snajpersku terorističku grupu sastavljenu od bivših pripadnika KOS-a te specijalista iz Niša, kao i od zavrbovanih kriminalaca sa podebljim policijskim dosjeima, od kojih je i Herenda Nedžad jedan. Jedinica je prošla kroz kampove SIS-a u Metkoviću te iranski kamp na Pogorelici gdje su obučavani za razne vidove terorističkih aktivnosti, od snajperskog dejstva pa do podmetanja eksplozivnih naprava i drugih vidova tihe likvidacije. Herenda je nakon isljeđivanaja priznao mnoge stvari. Naime, mi smo iskoristili ulazne podatke o njegovim aktivnostima koje nam je dao Ademović, a Herendi predstavili da ih dobijamo od Dragana Božića, jednog od pripadnika Ševa za kojeg smo rekli da je takođe uhapšen. Herenda se potpuno otvorio tako da u svojim iskazima potpuno potvrđuje naša saznanja te ih proširuje, najblaže rečeno, šokantnim i stravičnim priznanjima o svom učešću u terorističkoj grupi Ševe. Napomenut ću samo snajperisanje po pripadnicima brigade Mušana Topalovića Cace i združenim snagama Armije i Ministarstva unutrašnjih poslova, što je imalo za cilj izazivanje sukoba širih razmjera a što je izazvalo direktno slabljenje odbrambene moći branilaca grada, zatim pokušaj atentata na Ismeta Bajramovića Ćelu kao jednog od ratnih komandanata, a koji je u jednom momentu zasmetao Bakiru Alispahiću, te sigurno najšokantnije priznanje – pokušaj atentata na tadašnjeg načelnika štaba Armije Bosne i Hercegovine, generala Halilovića. Pri tom pokušaju atentata, igrom slučaja, Halilović nije stradao, ali su stradali njegova supruga i njen brat. Ševe su, preko tehnike koju im je dao Enver Mujezinović, vršili neovlašteno prisluškivanje mnogih zvaničnika i članova najviše izvršne i političke vlasti Bosne i Hercegovine, i formirali specijalne dosjee o mnogim političarima. Herenda je naveo par dosjea – Zlatka Lagumdžije, Harisa Silajdžića.
Ševe su imale niz izvora finansiranja: jedan glavni je išao preko specijalne kase Bakira Alispahića, odakle je Ugljen, uz znanje Alispahića, podizao ogromne sume novca, a novac u specijalnu kasu se slijevao iz kriminalnih izvora, trgovine drogom, prikupljanja finansijskih sredstava u inostranstvu. Herenda je u toku istrage spominjao akcije pranja novca preko Hajrudina Šumana, bivšeg direktora Pošte. Potom je dao iskaz o prikupljanju donacija na kojima je lično radio, a za šta su ga ovlastili Alispahić i Ugljen, a iste im direktno donosio na ruke. Zatim Herenda govori o Faiku Kuloviću zvanom Inžinjer, koji je pripremao injekcije sa specijalnim mehanizmima za ubrizgavanje, koje su bile napunjene cijankalijem“.
O atentatu na Halilovića:
“Ševe su sve akcije postavljanja terorističkih naprava radili preko svog pripadnika poznatog pod nadimkom Makedonac. Plan akcije je bio jednostavan: postaviti ispod terase takvu jednu napravu, a zatim ostaviti par tragova koji bi eventualnu istragu odveli u krivom smjeru. Eksplozivna naprava je bila od plastičnog eksploziva i ona je aktivirana daljinski sa susjedne zgrade, dakle – po viđenju cilja. General Halilović je imao prije toga telefonski razgovor u kom se najavio da će doći kući, razgovarao je sa suprugom. Međutim, sretna okolnost i zadrška usput su mu spasili život. U međuvremenu, zajedno sa njegovom suprugom je na terasu izašao njen brat, koji je stasom i vjerovatno činjenicom što je imao na sebi – koliko se sjećam po iskazu Herende – maskirnu uniformu, podsjetio na Halilovića, tako da su pripadnici ove terorističke grupe mislili da je to general i pristupili aktiviranju eksploziva. Direktni rukovodilac grupe bio je Nedžad Ugljen, a Herenda smatra da je politička inicijativa i podrška za ovu akciju išla od Bakira Alispahića i Fikreta Muslimovića. Ševe su vršile sistematsko praćenje cilja, u ovom slučaju generala Halilovića, vršili su nadziranje njegovih telefona, pripremali više mogućih varijanti likvidacije od kojih su se odlučili za postavljanje bombe. U ovoj akciji je učestvovala trojka: Herenda, Božić Dragan i Makedonac koji je pripremio eksplozivnu napravu. Da bi sve prikrili, plasirali su informaciju da je bilo granatiranje, da je “maljutkom” pogođen stan, a u svrhu toga su razvukli kabl od “maljutke” i donijeli neke krhotine tako da su to rasporedili okolo i to je trebalo da navede istragu da je to sa srpske strane raketirano, da je navođena raketa pogodila stan. Inače, sva priznanja Herende su fonetski dokumentovana i proslijeđena odmah direktno direktoru Ademoviću“.
O Ćeli:
“Pronađena je specijalna snajperska puška sa prigušivačem i optikom s kojom je vršen atentat i na Ismeta Bajramovića Ćelu na Ciglanama. Herenda je rekao da je to učinio, čini mi se, njegov rođak ili rođak njegove žene, ne mogu se sjetiti imena, koji je bio sa njim u jedinici. On je odbijao da kaže da je on to učinio, iako je puška kojom je ovaj gađan nađena kod njega“.
O sebi i pretpostavljenima:
“Obavljao sam stranački zadatak unutrašnje kontrole rada SDB-a, te lociranje destruktivnih kriminogenih žarišta i neprijateljskih obavještajnih proboja, a za šta sam izvještaje podnosio Mustafi Hafizoviću, funkcioneru Stranke demokratske akcije. Sa Bakirom Alispahićem nikad nisam imao direktne kontakte i dodire. Ugljen me je počeo odmah gaziti i zazirati od mene. Sa Irfanom Ljevakovićem sam razmjenjivao neke informacije, ali mislim da smo u suštini zazirali jedan od drugog. Pokušao sam mu lično, a i preko nekih zajedničkih političkih prijatelja, skrenuti pažnju na manipulisanje Alispahića i Ugljena sa njim, ali mislim da me nije uzeo ozbiljno. Što se tiče Mujezinovića, od njega smo svi redom zazirali, sem Alispahića i Ugljena, jer smo znali za njegovu još aktivnu vezu sa KOS-om, tajnom srpskom policijom koju je ostvarivao preko svog mentora Fikreta Muslimovića“.
O Ugljenu:
“Ugljen je, po dokumentovanim saznanjima, dokumentovanim fotografijama, izjavama, informacijama, imao veze sa nekoliko stranih izolovanih službi, prije svih sa SIS-om, sa iranskom tajnom službom, sa CIA-om i sa drugim, pa čak i onda kad je prestao biti ovlašten za takve kontakte, nakon što je došao Ademović za direktora. Međutim, po mom mišljenju, najveća njegova greška je uključivanje u istragu oko slučaja Herenda gdje pokušava dokumentovati nalogodavnu vezu Ademovića sa nama. Sva svoja saznanja on predaje na čuvanje Alispahiću, jer smatra da će tako biti zaštićen od moguće likvidacije. Međutim, Alispahić sklapa dogovor sa Ademovićem oko zataškavanja čitavog slučaja. S jedne strane se zataškavaju Ševe, što Alispahiću odgovara, a sa druge Ademovićev nalog nama da uhapsimo Herendu Nedžada. Ademović preuzima na sebe dogovor vezan za šutnju nas trojice, a Alispahić Herendu koji prestaje teretiti Kemu za nalog. Samo je još Ugljen ostao kao neriješen i višak čitavog problema, a nesumnjivo kao čovjek koji je puno znao. I tada se dešava to nerazjašnjeno ubistvo“.
O Ademoviću:
“Sa Ademovićem sam imao tajne sastanke u Velikom parku prekoputa Robne kuće i na groblju Bare. Tamo smo, po njegovim smjernicama, imali sastanke, u cilju zaštite konspirativnosti rada jedinice. Prvi put sam ga o Herendi informisao u njegovom kabinetu, gdje sam imao specijalan prolaz mimo svih njegovih pomoćnika i uvijek otvorene kontakte kroz jedan sterilni telefon. Dan-dva prije privođenja Herende, pošto smo mi radili po nalogu Ademovića na njegovom lociranju kretanja i kontakata, on i Hafizović su nestrpljivo, na jednom sastanku, rekli “pa, šta više radite”, jer je postojala jedna nestrpljivost i političkog vrha i Ademovića da se slučaj Ševe riješi. Nakon hapšenja Herende, sa Ademovićem sam se sastajao u večernjim satima – kad bih ja svakodnevno referisao Ademoviću o saznanjima koje nam je dao Herenda, a Ademović bi mi tada davao nove instrukcije za sljedeće pravce rada. Svaki sastanak su obezbjeđivale najmanje dvije grupe operativaca. Nakon svega, mi imamo i saznanja da je Ademović išao Izetbegoviću i molio ga, izvinjavajući se da je pogriješio, te da je vjerovatno ostavljen na položaju na kojem je i dan-danas, kao direktor Agencije, da bi ga Izetbegović i dalje mogao čvrsto držati”.
O AID-u:
“Kad je Ademović preuzeo mjesto direktora AID-a, Alispahić je počistio sve iza sebe, sve javne i tajne kase, tako da je AID ostao bez dinara, a pored toga, Alispahić je počistio i svu dokumentaciju vezanu za neke svoje aktivnosti. Zbog mojih poznanstava sa, tada ministrom finansija, Kikanovićem, dobio sam specijalni zadatak da državni organi pomognu održanju službe. Tako Ministarstvo finansija i Direkcija robnih rezervi, prije svih, staju iza službe po nalogu viših političkih krugova i pomažu nam određenim prebacivanjem novca za plate radnika koje su kasnile mjesecima. Sem toga, sa Hafizovićem Mustafom angažovan sam i na prikupljanju sredstava za tajnu kasu koja će biti trošena na tajne poslove. Ta sredstva su dodjeljivana iz firmi kao što su Šipad, Pivara, Fabrika duhana, a koje su donirale određena sredstva za tu borbu i opstanak službe, tako da sam par puta prenio od Hafizovića Ademoviću po pet ili šest hiljada maraka, što je korišteno za namjenske poslove: finansiranje jedinice, finansiranje voznog parka, sipanje goriva“.
O paralelnim sistemima:
“Raščišćavanje je išlo u dva pravca: jedan je bio dokumentovanje Alispahićevih radnji, njegovih kontakata i svega onoga što je imao nakon smjene sa mjesta direktora AID-a, dok je drugi pravac takođe išao, po nalogu državnog vrha (naravno, Ademović mi je to proslijeđivao), na dokumentovanje postojanja paralelnog sistema kojim je Alispahić i dalje rukovodio, koristeći i zloupotrebljavajući ogromne količine novca i svoj položaj. Ademović mi većinu informacija daje na zajedničkim sastancima sa Hafizovićem, koji su bili pretežno u Hafizovićevoj kući. Na tim sastancima odlučuje se, i oni mi prenose odluku, da se prvo ide na razbijanje terorističke organizacije Ševa preko koje će se doći do Ugljena i Alispahića“.
O Alispahiću:
“Najupečatljiviji dokumentovani primjer je upravo Alispahić, koji je, iskoristivši svoj službeni položaj, otuđio velike količine novca iz specijalne kase te, također, zloupotrijebivši svoj položaj, uplatio, preko Nevena Tomića, tadašnjeg ministra finansija, u toku 1994. i 1995. godine, preko pet miliona njemačkih maraka namijenjenih budžetu MUP-a na račune Miroslava Nosea, privatnika iz Gruda ili Širokog Brijega, ne sjećam se tačno, i Americar agencije u Zagrebu, za nabavku određenog broja vozila koja nikad nisu došla do krajnjeg destinanta i korisnika, MUP-a BiH. Dalje, uspjeli smo dokumentovati umiješanost Alispahića koji je preko, kasnije ubijenog, pukovnika Zulić Muje, tačnije jednog od njegovih pratilaca, izvršio premlaćivanje urednika Slobodne Bosne, Senada Avdića. To je trebalo da bude samo upozorenje Avdiću da ne dira Alispahića i njegove poslove“.
Kontakti u toku istrage i suđenja:
“Pred samo hapšenje, sa mnom je kontaktirao Fikret Mašić. Tajno smo se sastali na Željezničkoj stanici. Njega je meni hitno poslao Ademović da bi mi naložio Keminu naredbu da o svemu šutimo, a da će oni odraditi ostatak dokaza, što je, po njima, trebalo biti najbolje rješenje za zaštitu države i službe. Ustvari, to je bio pokušaj pranja od nas i pokušaj zadržavanja fotelje od strane Ademovića. Kasnije su nam, preko advokata Fahrije Karkina, Mašić i Dautbašić počeli graditi namjerno labavi alibi – to je već u toku sudskog procesa – da bi na kraju, uz pomoć sudije Amira Jaganjca, sve prikazali kao: sastali smo se nas trojica kriminalaca da otmemo uzornog građanina i ratnog heroja Herendu Nedžada za 500 maraka. Sudija je za protuuslugu dobio novi auto i namještenje u Haagu, a Herenda život i novi luksuzni džip, te posao u privatnoj firmi kod jednog od načelnika AID-a. Nekoliko puta mi je Karkin prenio kontakte Dautbašića – u jednom momentu mi je ostalo upečatljivo da kaže: “Sad mi je bio Dautbašić i rekao da smo odlično odradili za službu i za državu i da nema nikakvih problema, izaći ćete sto posto zbog nedostatka dokaza.” AID je, dakle, plasirao, svjesno, preko advokata, laži da će nam se pomoći, međutim, radilo se o tome da se slučaj Ševe zataška, a da se mi osudimo kao kriminalci”.
Depo/Informer.ba
