Bolnice “grcaju“ u gubicima, a građani nemaju adekvatnu medicinsku njegu. Ovo je ocjena i ljekara, koji sve češće štrajkuju u BiH, ali i pacijenata koji najviše ispaštaju. Dva entiteta imaju odvojene sisteme.
Stotinu pedeset dana u godini trinaestogodišnji Muharem Tabak i njegova majka Nura ustaju u 4 sata ujutro i kreću iz svoje kuće u selu Kula kod Gacka na put ka bolnici u Mostaru. Muharemovi bubrezi ne obavljaju svoju funkciju, pa aparat za hemodijalizu treba “odraditi” posao koji njegov organizam nije u stanju sam obaviti.
Pored svih problema s kojima se susreću, suočavaju se i s poteškoćama (ne)funkcionisanja zdravstvenog sistema, jer žive u Republici Srpskoj, a liječe se u Federaciji BiH. Međutim, zdravstveni fondovi FBiH i RS međusobno ne priznaju jedan drugog.
„Problem nam predstavlja i to putovanje. Naporno je. Ipak je on dijete, a znamo po nekoliko puta sedmično doći. On ne shvata u kakvoj je situaciji. Često pita, kada ćeš mi ugraditi bubreg? A šta da mu kažem?! Ne mogu ga stvoriti. Papirologija je veoma komplikovana i samo nam otežava. Svi su se podijelili na mnoge zdravstvene sisteme, fondove“, govori majka Nura. Dodaje i da strahuje od situacije u kojoj bi ljekari stupili u štrajk.
Izdvajanja za zdravstvo najniža u regionu
Direktna posljedica lošeg finansijskog stanja u zdravstvu su mala izdvajanja za zdravstvenu zaštitu, po čemu BiH umnogome zaostaje za zemljama u regionu, a višestruko za članicama Evropske unije. Prema podacima iz izvještaja o radu i poslovanju Fonda zdravstvenog osiguranja RS za 2010. godinu, taj bh. entitet je u prošloj godini za zdravstvenu zaštitu izdvojio 172 eura po glavi stanovnika. Federacija BiH godišnje za zdravstvenu zaštitu za jednog stanovnika izdvaja 325 eura.
Prema analizi iz tog izvještaja u Crnoj Gori se za zdravstvenu zaštitu godišnje izdvaja oko 250 eura, u Srbiji 300 eura po stanovniku, a u Hrvatskoj 1.100 eura. U članicama EU za zdravstvo se izdvajaju mnogo veće sume, pa Austrija za svakog stanovnika godišnje izdvaja 2.800 eura, a Njemačka čak 3.500 eura.
Štrajkovi ljekara
Mnogi zdravstveni radnici vjeruju da se milioni rasipaju na finansiranje preglomazne administracije, podijeljene na 13 fondova zdravstvenog osiguranja, 13 ministarstava zdravstva i 264 zdravstvene institucije koje upošljavaju 36.500 medicinskih i nemedicinskih radnika u Bosni i Hercegovini. Najveći izvor dugovanja su javna i privatna preduzeća, koja izbjegavaju platiti doprinose za svoje uposlenike. Sindikat radnika zaposlenih u zdravstvu u Federaciji BiH pokreće inicijativu o izmjeni i dopuni granskog kolektivnog ugovora, koji će biti upućen Vladi F BiH i Ministarstvu zdravstva. Ugovor, smatraju zaposleni u ovoj oblasti, ne štiti dovoljno zdravstvene radnike.
Predsjednik kantonalnog sindikata zdravstvenih radnika Unsko-sanskog kantona Kasim Bešić ističe: “Kada je riječ o primanjima, mi smo u nezavidnijem položaju u odnosu na druge zdravstvene radnike. Plata kadra sa srednjom stručnom spremom je oko 250 KM, ljekara oko 500 KM.“ Štrajkači traže povećanje plata za ljekare opće prakse u visini od 1.500 KM, a za specijaliste 2.000 maraka.
Stipe Kovač, direktor Doma zdravlja u Livnu ističe da nema zainteresovanih za obavljanje posla ljekara na tom području. „Godinama tražim liječnike, po cijeloj Federaciji i RS. Ljudi jedostavno neće. Kao i svugdje pitaju za plaću, pitaju za specijalizaciju… Da im riješimo stambeno pitanje! I šta ja tu mogu reći. Ništa! Samo se nasmijem!“ govori dr. Kovač.
Sukob interesa Javna i privatna ljekarska praksa
Zakonske odrednice, koje regulišu rad ljekarskih udruženja u oba entiteta, predviđaju da se svakom ljekaru koji prekrši ljekarski i etički kodeks oduzme dozvola za rad. Međutim, prema izjavi ljekarskih udruženja, u BiH nikada nije bilo niti jednog slučaja u kojem je doktoru iz bilo kojeg razloga oduzeta dozvola za rad.
Najčešće kritike na zdravstvene sisteme su da su neefikasni, da postoje duge liste čekanja na specijalističke preglede, te da se ne poštuju prava pacijenata.
Nije rijedak slučaj da ljekari, koji rade u javnim medicinskim ustanovama, pacijente upućuju u svoju privatnu ambulantu ili polikliniku.
„Kada dođem na pregled u bolnicu više puta su me ti isti doktori poslali kod sebe u privatnu ambulantu, jer se pravdaju da bolnica nema potrebnu opremu!“, govori jedna starija gospođa. „Koliko uzimaju novca za privatnu praksu, plus plata koju dobiju u bolnici?!“ pita se ona.
Građani, iako svjesni teške situacije u kojoj se nalazi i zdravstveni sistem u BiH, zabrinuti su kako ostvariti svoje osnovno ljudsko pravo – pravo na zdravstvenu zaštitu. I dok sjedi uz svog sina kojem je u toku hemodijaliza, Nura Tabak govori: „Zdravstveni sistem u cijeloj zemlji je u veoma lošoj situaciji. Žao mi je ljekara što štrajkuju i tako traže svoja prava, ali ipak su pacijenti u najgoroj situaciji“.
DW/Informer.ba
