Grupa istoričara je 1929. godine istraživajući arhive Otomanske Imperije u Topkapi palati/muzeju u Turskoj pronašla nevjerovatnu mapu nacrtanu na koži gazele.
Istraživanje je pokazalo da je mapa originalni dokumenat načinjen 1513. godine, samo 21 godinu nakon Kolumbovog otkrića Amerike. Ovo otkriće objelodanio je njemački istoričar Paul E. Kahle [Pol Kal] dvije godine kasnije na kongresu u Holandiji.
Priča o mapi počinje 1501. godine, samo 9 godina nakon Kolumbovog čuvenog otkrića, kada je Kemal Re’is [Kemal Reis], pomorski kapetan Otomanske flote zarobio sedam brodova blizu obale Španije. Ispitujući zarobljene mornare, Kemal Reis pronalazi jednog koji je plovio na jednom od Kolumbovih brodova, štaviše, u doba u kojem su pomorske mape bile od neprocenjive vrijednosti i strogo čuvana tajna, ovaj mornar bio je u posjedu mape Novog Svijeta koju je načinio niko drugi do sam Kristifor Kolumbo. Kemal Reis je zaplijenio njegovu mapu, čuvao je, a zatim ostavio u nasljeđe svom nećaku koji se zvao Piri Re’is [Reis] koji je takođe bio mornarički oficir Otomanske flote.
Njegova strast bila je kartografija, a njegov visoki čin otvorio mu je privilegovani pristup Imperijalnoj Biblioteci u Konstantinopolju. Priča dalje kaže da je Piri Reis započeo da radi na novoj mapi 1511. godine, a namjeravao je da izradi mapu koja bi objedinila sva skorašnja
Za izradu ove mape koristio je dvadesetak različitih mapa od nekoliko izvora sakupljenih tokom njegovih brojnih putovanja. Prema njegovim riječima, osam ovih mapa potiče još iz doba Velikog Aleksandra Makedonskog iz IV vijeka prije Hrista. Koristio je i Arapsku mapu Indije, četiri portugalske mape Kine i Indijskog Okeana kao i zaostavštinu svog ujaka, mapu zapadnih područja koju je sačinio Kristofer Kolumbo.
Piri Reis ne navodi porijeklo ostalih mapa koje je koristio. On je lično na mapi napisao komentare koji nam govore šta je tačno radio sa kojim djelom mape. Takođe navodi da on nije odgovoran za originalno istraživanje i kartografiju terena na mapi, te da je njegova uloga bila da da sakupi podatke sa sakupljenih mapa i sačini jednu na osnovu podataka.
Mapa Pirija Reisa prikazuje zapadnu obalu Afrike, istočnu obalu Južne Amerike i sjevernu obalu Antarktika. Mapa prikazuje obalu Antarktika u nevjerovatnom detalju. Jedna od zagonetki, mada ne najveća, jeste kako je Piri Reis uspio da nacrta ovako preciznu mapu Antarktika cijelih tri stotine godina prije no što je ovaj kontinent otkriven. Pravi problem nastaje kada pokušamo da odgovorimo na pitanje kako je uspio da sa velikom preciznošću na mapi prikaže obalno područje Antarktika pod ledom. Neoborivi dokazi sakupljeni geološkim istraživanjima ovog kontinenta govore da je Zemlja Kraljice Maud posljednji put bila bez leda prije oko 6.000 godina, negdje oko 4 000. godine prije Hrista
Zvanična nauka tvrdi da je ledeni prekrivač koji prekriva Antarktik star oko milion godina. Mapa Pirija Reisa otkriva nam da je sjeverni dio Antarktika istražen prije no što ga je prekrio led. Ovo navodi na pomisao da je karta ovog područja sačinjena prije milion godina, ali bi to bilo nemoguće jer ljudska rasa nije ni postojala u to doba. Novija i mnogo preciznija istraživanja dokazala su da je ovaj dio sjeverne obale Antarktika posljednji put bio bez leda prije 6.000 godina. Još uvijek postoje neslaganja u naučnom svijetu o tome kada se završilo posljednje Ledeno doba i različiti navodi ukazuju na period između 9.000 i 13.000 godina prije Hrista. Prema tome, najveća misterija je ko je onda sačinio detaljnu mapu kopna sjeverne obale Antarktika prije 6.000 godina? Koja je, nama nepoznata civilizacija posjedovala tehnologiju koja je bila u stanju da uspješno završi ovakav poduhvat?
Dobro nam je poznata činjenica, ako je vjerovati tradicionalnoj istoriji, da se prva civilizacija razvila nekih 3 000 godina prije Hrista na Srednjem Istoku, a zatim i u dolini Inda i u Kini. Nijedna od ovih civilizacija nije postojala niti je mogla da sačini ovu mapu. Pa ko je onda prije 6 000 godina posjedovao znanje i tehnologiju potrebnu da se učini nešto što je nama tek u današnje vrijeme pošlo za rukom?
Kroz cio Srednji vijek u cirkulaciji su bile pomorske mape zvane “portolani” i bile su to precizne mape najčešćih i najuobičajenijih plovnih puteva, a prikazivale su obale, luke, moreuze, zalive, plitka područja i slične druge podatke neophodne za uspješnu navigaciju i plovidbu. Većina ovih “portolan” mapa bavila se Mediteranom i Egejskim morima, ali i drugim poznatim plovnim putevima, baš kao i knjiga o jedrenju koju je napisao Piri Reis. Ali nekoliko “portolan” mapa prikazivalo je u to doba nepoznate plovne puteve. Ove mape mornari su čuvali kao najstrožu tajnu kao, uostalom, i samo znanje o njihovom postojanju. Navodno je i Kristofer Kolumbo bio u posjedu jedne ovakve “specijalne mape”.
Kada se Piri Reis privremeno penzionisao u Galipolju, prihvatio se u to doba veoma teškog zadatka da sve mape koje je namjeravao da koristi za izradu svoje mape svede na isti razmjer, a zatim i da započne posao oko izrade mape. Ukupno mu je trebalo tri godine da sačini svoju novu mapu. Kada je završio, na mapu je dodao i ovaj zapis:
“Autor ove mape jeste skromni Piri ibn Hadži Muhamed, poznat kao nećak Kemala Reisa. Galipolje, u svetom mjesecu Muharemu 919 godine (1513. godine nove ere)”
Mapa je potom prezentovana Sultanu Selimu I koji ga je zauzvrat načinio Admiralom.
Ova mapa nije bila jedina zaostavština Pirija Reisa kartografiji. 1521. godine on piše mornarski vodič kroz obale i ostrva Mediterana. Kitab-i Bahriye (“Mornarska knjiga” ili „Mornarički priručnik”)
Iako nikada nije otkriveno kojih šest mapa je Piri Reis koristio, a da nije naveo njihovo porijeklo, kao što nikada nisu pronađene mape koje potiču iz vremena Aleksandra Makedonskog, nema nikakve sumnje da je jedna od mapa korištenih za izradu zasigurno bila i mapa koju je nacrtao sam Kristofer Kolumbo.
I mapa i knjiga koju je Piri Reis napisao bile su nesumnjivo od velike vrijednosti Otomanskoj Imperiji. Fokus im je bio na otkrića [panskih i portugalskih moreplovaca pa su najvjerovatnije ukazale sultanu na prijetnju Otomanskoj Imperiji koju su predstavljala otkrića evropskih moreplovaca u Indijskom okeanu i Arapskom moru.
Priča dalje navodi, ne bez ironije, da je knjiga koju je Piri Reis napisao bila povod za njegovu smrt. Naime, u knjizi je Reis zahtijevao od Sultana da protjera Portugalce iz Crvenog mora i Golfskog zaliva, te ga je Sultan postavio kao glavnokomanujućeg flote. 1551. godine u bici protiv Portugalaca Piri Reis gubi većinu svojih brodova i, iako već u osmoj deceniji života, biva osuđen na smrt.
Do 1929. godine kada ponovo otkrivena, mapa je bila potpuno zaboravljena. Svega nekoliko istoričara, sa izuzetkom Kahle-a posvećuje pažnju ovoj mapi.
Ali 1954. godine diplomac sa Harvard Univerziteta u Kembridžu, u državi Masačusets, profesor istorije nauke na Keene State koledžu Dr Charles Hapgood [Čarls Hapgud] daje zadatak svojim studentima da pobliže ispitaju ovu mapu. Nakon punih sedam godina istraživanja i mnogo odbačenih hipoteza, Hapgud izdaje knjigu.
U uvodu za svoju knjigu, Maps of the Ancient Sea Kings, iz 1979. godine, Dr Charles Hapgood navodi:
“Ispostavlja se da su precizni podaci prenošeni od usta do usta. Čini nam se da su karte proistekle od nama nepoznatih civilizacija i da su prenošene generacijski, najvjerovatnije preko minojske kulture sa Krita i Feničana koji su kroz period od više od hiljadu godina bili najveći moreplovci starog svijeta. Mi danas imamo dokaze da su ove mape sakupljene i da su bile proučavane u velikoj Biblioteci u Aleksandriji i da su geografi koji su tamo radili uz pomoć ovih starih mapa pravili nove.”
Prema hipotezi koju je postavio Dr Charles Hapgood, Piri Reis je najvjerovatnije došao u posjed jedne ili više ovakvih mapa koje su nekoć bile locirane u Velikoj Aleksandrijskoj Biblioteci, čuvenoj i najvažnijoj biblioteci starog svijeta. Hapgood je sačinio rekonstrukciju prema kojoj su kopije ovakvih dokumenata kao i neki originali prebačeni u tadašnje regionalne centre za obrazovanje među kojima je bio i Konstantinopolj, današnji Istanbul. Tokom četvrtog krstaškog pohoda 1204. godine, krstaši su uspjeli da prodru u Konstantinopolj i tada su ove mape počele da cirkulišu među evropskim mornarima.
Hapgood dalje piše:
“Većina ovih mapa predstavljala je Mediteran i Crno More, ali su opstale i mape drugih područja. Među njima su bile i mape Sjeverne i Južne Amerike, mape Arktika i okeana Antarktika. Jasno je da su davni moreplovci putovali od Sjevernog do Južnog pola. Koliko god to zvučalo nevjerovatno, iz podataka sa ovih mapa proizlazi da su stare civilizacije istraživale Antarktik još u doba kada obala Antarktika nije bila prekrivena ledom. Takođe je jasno da su ovi stari moreplovci raspolagali instrumentima za navigaciju kojima su mogli veoma precizno da određuju koordinate u prostoru i da su ovi instrumenti nadmašivali svu tehnologiju i nanje Starog i Srednjeg vijeka kao i ono modernih vremena sve do druge polovine XVIII vijeka…”
Ovi dokazi o postojanju naprednih tehnologija podržavaju mnoge druge hipoteze iznošene dugi niz godina koje govore o davnim, nestalim i zaboravljenim, naprednim civilizacijama kao što su Atlantida ili civilizacija Mu. Naučnici su mnogo puta bili u stanju da opovrgnu ovakve hipoteze zbog nedostatka dokaza i prikažu ih kao mit, ali ova mapa nam pruža dokaze koji ne mogu olako da budu zapostavljeni. Ovi dokazi nam nalažu da preispitamo sve ostale dokaze koji su u prošlosti izneseni i zapostavljeni, u novom svjetlu i otvorenog uma.”
Dvije godine kasnije, Hapgudove hipoteze dostižu neočekivanu popularnost kada izlazi kontraverzni bestseler po imenu “Chariots of the Gods?” [Kočije Bogova?], prva knjiga još čuvenijeg autora po imenu Erich von Däniken. U ovoj knjizi monumentalne važnosti, koja je doživjela više od dvadeset izdanja i koja je prodata u više miliona primjeraka, Deniken po prvi puta iznosi šokantnu teoriju da su našu planetu u više navrata kroz istoriju posjećivali vanzemaljci. Na osnovu dugogodišnjih istraživanja ruševina izgubljenih gradova, potencijalnih aerodroma i mnogo naučnih činjenica, Deniken tvrdi da su našu civilizaciju potpomagala bića sa neke druge planete. Njegova najkontraverznija teorija tvrdi da smo i mi sami potomci ovih “Bogova” i prikazuje arheološke dokaze koji potpomažu njegovu teoriju.
Kao jedan od dokaza Erih fon Deniken navodi i mapu Pirija Rajsa, koja je, prema Denikenu, načinjena uz pomoć mapa koje su vanzemaljci napravili uz pomoć osmatranja iz vazduha.
1953. godine jedan turski mornarički oficir šalje mapu Pirija Reisa Birou za Hidrografiju američke mornarice. Biro je u pomoć pozvao penzionisanog Kapetana američke mornarice koji se posvetio proučavanju davnih mapa, čovjeku po imenu Arlington H. Mallery. Nakon dužeg ispitivanja, Mallery je otkrio koji je metod projekcije korišten da se sačini mapa Pirija Reisa. Kako bi provjerio preciznost sa kojom je mapa sačinjena, napravio je mrežu i prebacio mapu Pirija Reisa na globus. Rezultat je bio fascinantan: mapa je bila nevjerovatno tačna. Njegov zaključak je bio da je jedini način da se načini mapa poput ove bio pomoću fotografije iz vazduha – ali ko je bio u mogućnosti da takvu tehnologiju koristi prije 6 000 godina?
Navodno je i sam Biro za Hidrografiju američke mornarice bio zaprepašćen preciznošću i detaljima mape, uz pomoć koje su čak uspjeli da isprave nekoliko grešaka na današnjim mapama!
Određivanje longitudinalnih koordinata za izradu mape Pirija Reisa zahtijevalo je korištenje sferne trigonometrije koja u obliku koji bi omogućio izradu ovako precizne mape nije bila poznata sve do sredine XVIII vijeka.
Hapgood je uspio da dokaže da je urađena geometrijskom metodom i da koristi geografske koordinate pod pravim uglovima raspoređene u mrežu, ali i da je očigledno kopirana sa starije mape koja je projektovana uz pomoć sferne trigonometrije koja u to doba nije bila poznata!
Ne samo da su rani geografi znali da je Zemlja okrugla nego im je bio poznat i obim Zemlje sa preciznošću od oko stotinjak kilometara.
Hapgood je tada poslao svoju kolekciju starih mapa čovjeku po imenu Richard Strachan [Ričard Strečan] koji je u to vrijeme radio na Institutu za Tehnologiju u državi Massachusetts [Masačusets], popularnom MIT-u. Zamolio ga je da procjeni koliki je nivo poznavanja matematike bio potreban kako bi se načinile originalne mape. Odgovor je stigao 1965. godine. Strachan je bio uvjeren da je bilo neophodno izuzetno dobro poznavanje matematike, sferne trigonometrije, zaobljenosti Zemlje kao i metoda projekcije.
U pismu koje je američki oficir i komandant jedinice za izviđanje američke avijacije Harold Z. Ohlmeyer napisao Čarlsu Hapgudu piše da je norveško-britansko-švedska ekspedicija na Antarktik potvrdila da su geografske odlike terena Zemlje Kraljice Maud kao što su kopnena masa, obala, rijeke i planinski lanci, platoi, zalivi, a koje prikazuje mapa Pirija Reisa do u tančina vjerodostojne. Istraživači su do ovih detalja došli koristeći sonar i seizmička osluškivanja, a sam teren nalazi se ispod gotovo 2 kilometra leda.
Charles Hapgood je 1953. godine napisao knjigu “Earth’s shifting crust: a key to some basic problems of earth science” (kasnija izdanja ove iste knjige nose naziv “Path of the Pole”) u kojoj je postavio teoriju koja bi trebalo da objasni iz kog razloga Antarktik nije bio pod ledom sve do 4.000 godine prije Hrista. Ukratko, Hapgood tvrdi da je razlog zbog kojeg na Antarktiku nije bilo leda i koji je bio mnogo topliji položaj kontinenta u to doba. On kaže da se cio Antarktik u to vrijeme nalazio oko 2.000 kilometara sjevernije, a ne na južnom polu, i da se nalazio van polarnog pojasa, u hladnom, ili čak umjerenom temperaturnom pojasu.
Razlog zbog kojeg se kontinent, po njegovom mišljenju, pomjerio na svoju današnju lokaciju treba da se traži u tzv. Pomjeranju Zemljine kore. Ovaj mehanizam, koji se razlikuje od mehaničkog pomjeranja tektonskih ploča ili pomjeranja kontinenata, je ustvari pomjeranje cjelokupne spoljašnje kore planete, koja se naziva litosfera, u odnosu na mekšu unutrašnjost. Hapgood detaljnije opisuje ovu teoriju u svojoj knjizi “Maps of ancient sea-kings”. Ova teorija poslata je na razmatranje čuvenom Albertu Ajnštajnu koji je pokazao iznenađujući entuzijazam, te u uvodu za knjigu “Earth’s shifting crust” kazuje:
“Polarne regije raspolažu sa konstantnim depozitima leda koji nije simetrično raspoređen oko polova. Zemljina rotacija utiče na ove asimetrično nataložene mase i prouzrokuje centrifugalni momentum koji se prenosi na krutu, ne tako elastičnu Zemljinu koru. Kada konstantno uvećanje centrifugalne sile prouzrokovane na ovaj način dostigne određenu tačku, cjelokupna Zemljina kora se pomjeri u odnosu na unutrašnjost planete”.
Bila ova teorija tačna ili ne, misterija ostaje.
Mapa Pirija Reisa je predmet koji uopšte ne bi trebao da postoji. Prema današnjim saznanjima, niko nije bio u stanju da sačini toliko preciznu mapu, i sa potpuno preciznim longitudinalnim koordinatama u to vrijeme. Prvi instrument koji je bio u mogućnosti da približno izračuna koordinate meridijana izumio je englez John Harrison [Džon Harison] 1761. godine. Prije toga nije postojao način da se dobije prihvatljiva vrijednost meridijana – greška je mogla da iznosi i više stotina kilometara. A mapa Pirija Reisa je samo jedna od niza mapa koja prikazuje nepoznate krajeve, nemoguće znanje i preciznost koja i danas zapanjuje.
I sam Piri Reis je priznao da je za izradu mape koristio mnogo starije mape koje su i neki drugi kartografi koristili za izradu mapa velike preciznosti.
Jedna od takvih mapa je i Dulčert Portolan mapa iz 1339. godine na kojoj je mreža paralela Evrope i Sjeverne Afrike savršeno precizna, a meridijani koji presijecaju Mediteran i Crno More prikazani su na mapi sa odstupanjem od samo pola stepena!
Mapa koju je sačinio Turčin Hadži Ahmed 1559. godine prikazuje 1 600 km širok kopneni pojas koji povezuje Aljasku i Sibir, prirodni most koji povezuje dva kontinenta, Ameriku i Aziju, a koji je pod vodom od završetka posljednjeg ledenog doba kada je nivo vode na planeti porastao i ova teritorija na mapi postala morsko dno.
Oronteus Fineus mapa. Još nevjerovatnija je Zenova mapa iz 1380. godine koja prikazuje veliku kopnenu masu koja se proteže na Sjever sve do Grenlanda, a nezamislivo je precizna. Potpuno je nemoguće da je neko u XIV vijeku bio sposoban da proračuna i prikaže ovako preciznu koordinatnu mrežu meridijana i paralela.
Mapa koju je 1532. godine sačinio Oronteus Fineus je isto tako veoma precizna, i prikazuje Antarktik bez polarne kape.
Zaključak
Ove mape, i niz drugih, kao naprimjer Zheng He-ova mapa svijeta, Pizzigano nautička mapa iz 1424. godine, Cantino mapa svijeta iz 1502, Albertin Di Virga mapa svijeta iz 1410, prikazuju geografske osobine naše planete koristeći znanja koja danas smatramo plodovima novog doba. Štaviše, za izradu ovako preciznih mapa korišteni su podaci uzeti sa još starijih pradavnih mapa koje su zauvijek izgubljene. Mapa koje su, vjerovatno, pripadale izgubljenim civilizacijama. Da li je moguće da su ove davne kulture raspolagale znanjem i tehnologijom koju mi smatramo svojom kreacijom i na koje smo posebno ponosni u današnje vrijeme?
Neko je sve ovo znanje pretočio u mape u vrijeme u kojem smo mi još uvijek živjeli na veoma primitivan način, i to koristeći nekoliko preostalih parčića koje vrijeme nije uništilo i zaturilo, ali, vidjećemo da ove mape nisu jedino znanje koje su nam naši preci ostavili u amanet, a mi zaboravili kako da ga koristimo.
Mapa Pirija Reisa najčešće se pominje kada se raspravlja o mogućnosti da je nekada davno ovu planetu nastanjivala veoma napredna civilizacija, možda naprednija od naše, a koja je na nepoznat način nestala sa lica zemlje i tek sada polako počinjemo da nagađamo šta bi moglo da prouzrokuje ovakav tragičan ishod.
Najstarija nama poznata civilizacija, kultura Sumerana u Mezopotamiji, javlja se niotkuda oko 4 000 godina prije Hrista i nema nikakvog pomorskog iskustva. Ali Sumerani nam sa strahopoštovanjem govore o precima koji su bili “bogovi”, a zvali su ih Nefilim.
Misterije.com/Informer.ba
