On takođe kaže da ne planira da putuje nikud dalje od okruga njegovog gradića i da mu takav život potpuno odgovara.
“Ja sam dobro, za novine često kažem da ne radim ništa. Upućen sam u sve što se piše u medijima i moram da kažem da mi se sve te stvari gade. Zato i kažem da ne radim ništa, jer nemam neku priču za takve medije. Ono što zaista radim mukotrpno i predano mislim da medije kao priča ne zanima. Godinama sam posvećen prevođenju najvažnijih knjiga svijetske baštine. Najveći dio toga objavljen je i publika moje prevode može da čita. Međutim, ima puno toga da se popravi. Nisam stavljao znake interpunkcije u mnogim prevodima i prepjevima, pa sada to ponovo radim. Prevodim i Plutarha, čije sam neke radove bio izostavio. To mi oduzme gotovo čitav dan, a potom spavam. Nemam vremena da putujem, čak ni da idem u obližnje veće gradove. Živim sa knjigama koje neprekidno čitam i prevodim – rekao nam je Džoni na početku razgovora.
Ono od čega je odustao, bar za sada, jeste komponovanje, koje je iza njega još od kada je završio rad sa grupom “Azra”.
” Ja sam zaista uvijek bio vrijedan. Volim neprekidno da radim i da stvaram. Kao što sam nekada puno radio muziku, tako danas puno prevodim i pišem. Ranije sam imao na stotine skica za pjesme prije nego što sam započeo rad sa “Azrom”. Naučio sam i da sviram gitaru kako bih komponovao. Poslije prestanka rada sa “Azrom”, nisam želio da radim muziku za filmove ili predstave.
To je recimo uradio Vlada Divljan, a imao je sa “Idolima” sjajnu pop pjesmicu “Maljčiki”. Uvijek sam radio samo pop pjesme. Prvo bih napravio muziku, pa potom tekst. Bile su suviše komplikovane sa puno akorda, pa sam često morao da ih pojednostavim kako bih ih svirao sa bendom i predstavio publici. Danas se najviše izvode moje najjednostavnije pesme kao što su “Balkane moj” i “A šta da radim” – kaže on.
Ljudi željni da čuju njegovu muziku u posljednjih godinu dana morali su da se zadovolje snimcima sa Youtubea na kojima su Džonijeve obrade narodnih pjesama.
– Nije bilo više od stotinak dobrih narodnih pjesama iz svih krajeva Balkana. Otpjevao sam ih sada ponovo, jer sam želeo da ljudi čuju te pjesme na moj način. To su pjesme kao što su “Šešir moj”, “Govori se da me varaš”, “Zvijezda tera meseca”, “Danka”, “Pijem da je zaboravim”. Mislim da kod nas nije bilo pravih narodnih pjevača. Većina dobrih narodnih pjevača je pjevala i druge pesme kao na primer Cune Gojković.
Džonijevi planovi za prevođenje su tek u povoju, a kako kaže, naredno čime će se baviti je prevod indijskog spjevova “Mahabharata”.
– Mislim da su duhovna jezgra naše civilizacije bili sumerski i indijski epovi. To su bila dva različita centra sa drugačijim pogledom na istoriju starog svijeta. Ja sam se opredijelio za indijsko jezgro, Kali Jugu ili Kaljugu, i neke stare indijske tekstove sam već prevodio. Stari Indijci su pisali o brojnim nebeskim ratovima u spjevu “Mahabharata”. Danas mi sve te pojave zovemo NLO, kontakti sa vanzemaljcima, ali u staroj Indiji takve stvari su bile dio realnosti. Takve stvari možemo zvati i duhovima i duhovnim svijetom, ja duhove prevodim kao seni. Nadareni ih mogu vidjeti mutno, kao kada neko ko dobro vidi stavi naočare sa dioptrijom. Mislim da su Indijci o takvim nadnaravnim stvarima pisali realnije od Sumera. Sve je to dio jedne zaista velike priče koja svakako nije za novine. Volio bih možda da u budućnosti pokušam da prevedem „Mahabharatu“ – rekao nam je Džoni.
Blic/Informer.ba
