Zdravko Čolić je sa osmjehom ispratio 2011. godinu koja mu je donijela velike uspjehe:
Imam puno razloga da budem srećan:
”I porodica mi je, hvala Bogu, dobro. Živi smo i zdravi, a imao sam i nekoliko nezaboravnih druženja sa prijateljima. Sve u svemu, imam razloga da budem srećan’‘ – kaže Zdravko.
Kakvi su planovi za ovu godinu?
Čolić: Nove pjesme, novi album, još koncerata i u regionu i vani… Ima mnogo muzičkog materijala i iz zabavne i iz narodne muzike koji bi mogao da se obradi. Odavno nisam uradio obradu poput „Čaje šukarije“.
Jeste li digli ruke od dueta sa nekom pjevačicom?
Čolić: Naprotiv, planiram da to izdam kao singl za 8. mart. Uradio sam jednu pjesmu za koju mislim da bi odgovarala. Ne mora to da bude strana pjevačica, može i domaća, važno je samo da nam se slažu glasovi. Time ću se baviti u januaru i februaru.
Već decenijama ste jedan od najpoželjnijih muškaraca na ovom podneblju…
Čolić: Nemojte molim vas, ja sam mali, ružan, nikakav, imam klempave uši… (smijeh) E, sad ću ja da počnem tako da pričam. (smijeh) Pa, dobro, to o čemu govorite mene prati od prvih dana. Ali postoji jedna generalna priča: ženska publika voli muškog pjevača.
Osjećate li potrebu da se svidite ljudima?
Čolić: Nisam egocentričan tip da bih na taj način razmišljao, ali osjećam potrebu da ljudi pozitivno misle o meni. Zato sam se ranije sikirao kad nešto loše izađe u štampi, ali vremenom sam oguglao.
Kako vaša supruga reaguje kada na koncertima vidi žene u prvim redovima koje bukvalno padaju u nesvjest zbog vas? Da li je ljubomorna?
Čolić: Mislim da to pozitivno djeluje na nju. Ona to doživljava kao dobro i lijepo, kao nešto što predstavlja dio mene. Ta publika je godinama uz mene i podržava to što radim. Vjerujem da može da joj bude samo drago zbog toga. Nije ljubomorna jer je to sve virtuelno. Bez obzira na moje skrivene namere kad gledam s bine! (smijeh)
I, kakve su vam namjere?
Čolić: Na stranu šala, riječ je o strasti i energiji koja se razvije između izvođača i publike, bez koje ne bi bilo koncerta. Ljudi koji to prepoznaju – dolaze, koji ne prepoznaju – oni i ne dolaze. Kakav god da je koncert, bilo ozbiljne muzike, bilo da je teški rok, ta tri sata koliko traje su dragocjeni momenti jer oslobađaju ljude od stresa, problema i svakodnevne napetosti.
Kada odozgo sa bine gledate te dame, desi li se da vas neka privuče?
Čolić: Ima divnih, zgodnih žena, naravno. Ali kada si na bini, ne razmišljaš na taj način, već osjećaš samo neizmjerno zadovoljstvo što su ti ljudi došli da se zajedno dobro provedemo i razmjenimo energiju. U tom momentu mi je bitno da vidim neki izraz lica na kom se ogleda emocija koju je pjesma izazvala. Ja vidim do jedno pet hiljada ljudi ispred sebe, gledam im lica i pamtim. Kad zažmurim ta slika ostaje. To je vjerovatno stvar iskustva.
U prirodi muškarca je da on osvaja. U vašem slučaju žene jure za vama i one vas žele da osvoje?
Čolić: Zbog posla koji radim sam cjeli život isturen. I htio – ne htio, u žiži si interesovanja, zbog nastupa, zbog medija… Zato su pauze slatke i bolje je da te nekada duže nema. Poslije kad se pojaviš budeš interesantniji ljudima. Svakodnevna pojavljivanja zamaraju i publiku i mene. Ne volim da se slikam i budem u medijima, volim da me ljudi vide i čuju na koncertu jer mi je taj muzički rad važniji od tog „estetskog“. A vidim da se mnogi pjevači upravo time bave. Malo tržište, kakvo je naše, ne trpi velike greške. Čini mi se da ovdje ljudi više vole one izvođače koji su prirodni i autentični, koji se na sceni i u medijima ne razlikuju od sebe u privatnom životu. Važno je da čovjek zadrži prirodnost koliko je to moguće duže jer će tako i od svojih saradnika i od publike dobiti potvrdu ljudskog u sebi.
Blic/Informer.ba
