Od 2006. do danas, rijetko prođe više od mjesec dana a da neko ne ustvrdi da je Aprilski paket ustavnih amandmana sadržavao mnoge pozitivne promjene u odnosu na Dejtonski ustav, da je bio ona presudna prekretnica za sudbinu ove zemlje i njena jedina šansa, kakvu ona više nikada neće imati.
Od samog početka pregovora o Aprilskom paketu razvila se intenzivna rasprava „za“ i „protiv“, a od tada do danas taj dokument je praktično ostao skriven od očiju javnosti, te je ta i takva rasprava zapravo vođena „na neviđeno“. Ukoliko želite da budete među rijetkima koji su Aprilski paket zaista vidjeli svojim očima, slijedite ovaj link:
http://doznajemo.com/wp-content/uploads/2012/05/Aprilski_paket1.pdf
Zanimljivo je da zagovornici Aprilskog paketa nikada nisu jasno i glasno izrekli kakve je konkretne pozitivne pomake on donosio u odnosu na Dejton i zbog čega ga je trebalo prihvatiti, a nisu se dovoljno glasno čuli ni argumenti njegovih protivnika.
Umjesto toga, čula se samo teza da Aprilski paket nije usvojen zbog „sujete Harisa Silajdžića“ i njegovog pokušaja da time stekne politički kapital i osvoji vlast. Glavnu ulogu u toj priči rado je prihvatao i sam Silajdžić, tvrdeći da Aprilski paket nije prošao u Parlamentu jer je on „od početka bio protiv Paketa zbog toga što je Paket zadržao dejtonski instrument entitetskog glasanja“.
Međutim, pažljiviji čitalac u izvornom tekstu Aprilskog paketa može pronaći niz vrlo opasnih pravnih zamki, sasvim nevezanih za Silajdžićeve „argumente“, koje bi u slučaju da je Paket usvojen Bosnu i Hercegovinu mogle dovesti do konačnog raspada.
Naprimjer, jedna od takvih zamki skriva se u amandmanu koji određuje da bi Parlament BiH trebalo da bude raspušten u slučaju da izbor predsjedavajućeg Vijeća ministara bude blokiran tri puta uzastopno, a ovaj amandman pri tome ne nudi nikakvo rješenje u kojem roku i pomoću kojeg pravnog mehanizma bi Parlament trebao da bude ponovo konstituiran.
Aprilski paket određuje i da članove Predsjedništva BiH ne bi mogli da biraju građani direktno, nego isključivo političke stranke u Parlamentu. Po tim principima, ni Predsjedništvo ni Vijeće ministara ne bi mogli da budu konstituirani bez entitetskog i stranačkog konsenzusa, a bez takvog konsenzusa – kako već prethodno pomenuti amandman određuje – došlo bi i do raspuštanja Parlamenta.
U tom slučaju država bi mogla da istovremeno ostane bez svih svojih temeljnih institucija – bez Parlamenta, Predsjedništva i Vijeća ministara – i njen suverenitet bio bi praktično prenesen na entitete. A time bi bile uklonjene čak i one minimalne garancije protiv raspada države koje sadrži Dejtonski ustav.
Prosudite sami da li su ovo bili dovoljni razlozi da ovakav poklon-paket bude ljubazno odbijen.
doznajemo.com/Informer.ba
