Još u kolonijalno doba bila je zadnja interesna zemlja zapadnim silama. Sredinu prošlog stoljeća Kambodža je dočekala s tek nekoliko srednjih škola, a privreda je bila gotovo potpuno nerazvijena. I kad se privreda počela dizati iz blata, dogodio se užas – na vlast je 1975. godine došla komunistička vlast predvođena Polom Potom, jednim od najgorih zločinaca koje je Svijet ikada vidio.
U samo četiri godine Pol Pot uništio je Kambodžu. Naime, u beskrajnim pokoljima okomio se najviše na obrazovane ljude. Raspuštene su škole, učitelji i profesori su pobijeni i zemlja je desetljećima utonula u mrak. Pol Pot je čak zabranio upotrebu novca, potpuno ukinuo privatno vlasništvo, sistematski je rastavljao obitelji u radne zadruge za muškarce, žene odnosno djecu.
Potpuno uništenje jednog društva zaustavio je Vijetnam koji je 1979. godine okupirao Kambodžu i svrgnuo režim. Nakon toga zemlju je iscrpljivao građanski rat, da bi se tek krajem 90-ih Kambodža koliko-toliko smirila. Danas u zemlji vlada labava demokracija u kojoj pobjeđuje uvijek ista stranka.
Turisti u Kambodži najčešće posjećuju hramove nestalog grada Angkora. Osim upoznavanja njihove kulturne i historijske važnosti, posjet hramovima je i pravi doživljaj jer su intrigantni i mistični. Uz Angkor, glavni grad Phnom Penh nudi kraljevsku palaču i Nacionalni muzej, ali i niz sadržaja “mazohističkog turizma” – masovne grobnice odnosno “polja smrti”, kao i nekadašnje zatvore, danas muzeje, u kojima su sustavno u vrijeme Pola Pota ljudi mučeni i ubijani.
Međutim, kao i u svakoj drugoj zemlji, pokušali smo se barem donekle maknuti iz uhodanih turističkih ruta, mjesta u kojima postoje ugodni zapadnjački hoteli, i barem nakratko osjetiti stvarnu Kambodžu i upoznati njezine ljude. Sreća nam se osmjehnula kad smo upoznali nizozemski bračni par koji se bavi humanitarnom djelatnošću. Prema njihovim upustvima, lokalni taksist na kolicima privezanim za moped odvezao nas je duboko u ruralne predjele središnje Kambodže, tamo gdje nema turizma.
Sela u toj regiji nisu imala ni struje ni vode. Deseci kilometara labirinta kvrgavih neasfaltiranih poljskih putova vodili su nas kroz beskrajne nizove trošnih brvnara izgrađenih na stupovima. Na cesti tek pokoji seljak. Motocikli su rijetkost, automobil jedva da smo cijelim putem uopšte sreli. Gotovo u svakom selu veselo su trčala bezbrojna djeca vidjeti tko prolazi.
Cilj nam je bio selo u kojem nizozemska organizacija podupire osnovnu školu. Kad smo tamo stigli, imali smo prilike upoznati lokalne ljude, uči u njihove kuće. Ljudi tamo nemaju krevete, nego spavaju na prostirkama od lišća trstike. Nema televizora niti radija. Nitko ne nosi cipele. Nizozemci su uredili pumpu za vodu u središtu sela, pa tamo stanovnici dolaze po vodu za kućanstva. U središtu naselja postoji mala trošna školska zgrada, jedina zidanica u naselju.
Kraj jedne kuće bila je sklepana polica, što je bio mali dućančić. Međutim, kako ovdje ionako ljudi konzumiraju uglavnom ono što sami proizvedu, na polici je bilo vrlo malo artikala – nekoliko vrećica slatkiša, paket s bocama flaširane vode, cigarete i jedna jedina limenka piva.
Ti siromašni ljudi su, međutim, bili izuzetno srdačni. Pratili smo ih u radovima na rižinim poljima. Veseli, znatiželjni, uporno su nas zvali na ručak. Međutim, kad su oni ručali mi smo iskoristili priliku da skočimo i u školu jer se nastava provodi jedino u dnevnoj stanci od poljoprivrednih radova.
U školi smo zatekli pedesetak mališana od otprilike 5 do 12 godina u jednom jedinom razredu. Vrlo mlad lokalni učitelj, uz pomoć volonterke iz Nizozemske, učio je djecu izgovarati brojeve na engleskom jeziku. Nastava je tog dana trajala oko sat vremena, a djeca su otišla natrag k roditeljima na polja.
Vozač nas je tada vratio u grad u udobnost hotela. Tamo smo imali sve – od kreveta i tekuće vode do televizora. Veliki luksuz za mnoge stanovnike Kambodže.
Putopisnet/Informer.ba
