Već prilikom planiranja puta u Indiju, moramo potpuno mijenjati naše predodžbe o toj zemlji. Prvenstveno, iako Indiju shvaćamo kao jednu državu, bilo bi primjerenije predočiti tu zemlju kao kontinent. Naime, stanovnika ima više nego Europa i Australija zajedno. Gledajući površinu Indija, doduše, nije toliko velika, ali je ipak – ogromna, neusporedivo veća od primjerice Njemačke ili Francuske. Indija je zapravo skup zemalja koje su međusobno bitno drukčije. I svaka ta zemlja ima svoju priču, svoju historiju i običaje.
Kako biste doista razgledali sve što Indija nudi turistima trebalo bi vam najmanje pola godine, a morali biste proći pedesetak hiljada kilometara. Stoga većina agencija u dvije sedmice nudi tek razgled glavnog grada Delhija, bivšeg glavnog grada Agre s Taj Mahalom i glavnog grada države Rajastan Jaipura. A to je na karti Indije tek vrlo, vrlo mali trokutić. Mi smo bili mrvicu ambiciozniji, pa smo samostalno krenuli iz Bombaya (kojeg su Indijci preimenovali u Mumbai) do oko tisuću kilometara udaljenih hramova u selu Kajuraho i petstotinjak kilometara dalje do svetog grada Varanasija na rijeci Ganges. Zatim smo obišli trokut Delhi-Agra-Jaipur i nakon nekoliko gradova u Rajastanu vratili se na avion u Bombay.
Najljepše što smo u Indiji vidjeli bio je nenadmašan Taj Mahal. Ovo svjetsko čudo ne može se po svojoj starini i historijskoj ulozi mjeriti s mnogim drugim građevinama u svijetu, ali ono po čemu je Taj nenadmašan je njegova nevjerovatna ljepota. Riječ je o briljantnom djelu arhitekture, izuzetno uspjeloj umjetničkoj ideji. Za razliku od brojnih drugih sličnih objekata u Indiji, Taj Mahal nije posebno šaren nego su tek diskretne šare uklesane u bijeli mramor. Savršen sklad oblika i potpuna simetrija tek su polovica cijelog doživljaja jer nedostaje – pozadina. Genijalni arhitekt iskoristio je nagib tla prema rijeci iza Taj Mahala i nije dodavao nikakvu građevinu u pozadinu, pa se veličanstveno djelo ljudskih ruku savršeno spojilo s plavetnilom neba. Ta cjelina doista je svjetsko čudo. I priča oko Taj Mahala je zanimljiva. U romantiziranoj i skraćenoj verziji nalikuje na bajku: silno žalostan muž dao je izgraditi veličanstvenu grobnicu svojoj supruzi koja je umrla pri porodu njihovog 14. djeteta. Priča, doduše, ne spominje stotine konkubina i grubost onog vremena, ali je ipak izuzetno romantična.
U Indiji se svakako isplati otići u Varanasi, sveti grad hinduista na rijeci Ganges. U tom se gradu pokazuje pravi sjaj i bijeda Indije – od visoke religiozne produhovljenosti i samodiscipline u odnosu na sekularizirani zapad pa sve do prljavštine, krajnje materijalne bijede i nevjerojatno zagađene rijeke Ganges koja je cijela na razini kanalizacijske vode. Uzvodno, naime, žive stotine milijona ljudi i problem krajnje prenapučenosti je surova stvarnost Indije.
A nevjerojatni su i hramovi Kajurahoa. Deseci hramova starijih od hiljadu godina preživjeli su vladavinu muslimana jer su ostali zaboravljeni usred džungle. Danas su oni prvorazredna svjetska kulturna baština, objekti nevjerojatne ljepote. A hramovi Kajurahoa su poznati i po još nečemu – erotskim skulpturama. I dok smo mi Europljani navikli na uzvišenu atmosferu u našim vjerskim obijektima, ovdje hramovi nude skulpture koje bi mi okarakterizirali kao pornografiju. I nitko ne zna zasigurno zbog čega su hramovi građeni usred džungle, kao ni zbog čega sadrže erotske skulpture. Jedno od najjednostavnijih objašnjenja glasi da je u tadašnjoj civilizaciji seks bio tretiran kao sastavni dio života u zajednici, pa ga je tako umjetnik i prikazao.
Ali u Indiji nisu građevine ono najzanimljivije, nego društvene razlike u odnosu na Europu. Kad se putuje Europom postoje razlike između naroda, ali je ipak mnogo toga zajedničko. A kod Indijaca morate uočiti da je njihov najdublji kulturološki temelj bitno drukčiji, odnosno da ti ljudi iz temelja drukčije razmišljaju i osjećaju od nas. Od podjela po kastama do fanatične želje za brojnim potomstvom – Indija je jednostavno nešto drugo.
I tako iz sata u sat vaše putovanje po ovoj neobičnoj zemlji nudi nova i nova iznenađenja. I bit će vam prekrasno i nezaboravno, ali samo ako učinite jedno – ništa tamo ne smijete shvaćati preozbiljno i uzimati k srcu. I nikad ne gledati na sat. A ako ste previše europski pedantni ili jednostavno nemate živce, onda u Indiju putujte preko neke od agencija. Takvi aranžmani zapadnjake u Indiji štite od neorganiziranosti, lošeg standarda smještaja i hrane, kao i kojekakvih hirova lokalnih ljudi i sitnih smicalica koje mogu izluditi. Ali, s druge strane, bit Indije nije u razgledavanju građevina i putovanju pod staklenim zvonom, nego u ljudima i njihovim običajima koji su toliko drukčiji od nas.
Pa ako i mislite da ćete poludjeti kad vidite kako glave, ruke i noge vire iz suludo pretrpanih autobusa, kako saobraćajni policajac mlati štapom biciklista po leđima da se požuri, ako vam spori službenik ispisuje običnu kartu za vlak više od sat vremena – ipak je to dio vaše velike avanture. Ne one našminkane Indije koja se smiješi s turističkih plakata, nego one prave Indije koju ste i došli upoznati.
Vožnja taksijem u Indiji
U indijskim gradovima rijetko postoji javni prijevoz. Pa kad na ulici zatrebate prijevoz, ništa lakše: zaustavite jednu od bezbroj rikši, zapravo kolica montirana na bicikl, vaš biciklist-vozač će se slamati kilometrima da vas doveze gdje trebate. Ako želite luksuzniji prijevoz, taj isti put vozi vas auto-rikša, odnosno neka vrsta male motorne trokolice. A ako želite prijevoz “de luks”, onda uzmete taksi, koji je redovito prastara ali elegantna kanta marke Ambasador. Što god da odaberete dobit ćete veselog vozača koji vas dočekuje s nezaobilaznim pitanjem “Where are you from, sir? Which country, sir?”.
Na volanu će vozač vjerojatno imati iscrtan kukasti križ. I ako mu kažete što taj znak Europljanima znači, taksist će kroz smijeh odgovoriti da je to njemu znak dobre sreće. Pokraj će obavezno biti slika ili figurica debelog čovječuljka kako sjedi, a ima glavu – slona. Taksist će s puno respekta reći da je to Ganeš, jedan od bogova kojem se Indijci najviše mole. Da ne uvrijedimo njihove vjerske osjećaje nismo, naravno, rekli da bi nacrtana surla na prikazu boga u Europi bila shvaćena kao svetogrđe.
A kako vozači auto-rikše ili “pravog” taksija voze – to je nemoguće opisati. U početku smo mislili da je riječ o samoubilačkoj vožnji bez ikakvog reda, ali kasnije smo ipak počeli uočavati pravila vožnje potpuno drukčija od onih u Europi. Prvenstvo uvijek ima jači i nema stajanja na znaku stop niti na zebri. Pješaku kao najslabijem nitko nigdje neće stati, pa i po cijenu da te pregazi. Nitko nema retrovizor, pa kad nekog pretičeš ili voziš s njime paralelno neprestano trubiš da ne bi skrenuo na tebe. Jedan taksist nam je objasnio da su indijskom vozaču svetinje dobra truba, dobre kočnice i – sreća (“Good horn, good breaks and good luck”). To znači da indijski vozači neprestano iritantno trube, pa je truba zvuk kojeg ćete najčešće slušati u toj zemlji.
“Obična” vožnja u indijskom taksiju niti nakon svega ovoga ne prestaje iznenađivati. Naime, možete se smatrati sretnim ako vas taksist doveze tamo gdje ste htjeli. Tamošnji vozači vrlo slobodno interpretiraju kamo vi zapravo želite ići, pa vas odvezu, primjerice, u hotel gdje imaju dogovorenu proviziju s vlasnikom ako tamo odsjednete. Pa kad vas usred noći auto-rikša vozi po mračnim kvartovima u potpuno suprotnom smjeru od onog gdje imate rezerviran hotel, kada vas iskrca ispred opskurne rupčage koju vozač zove hotelom, kad se s prtljagom nađete sami među pozaspalim kravama i psima na sablasno praznim ulicama nepoznatog grada, ipak se ne morate prestrašiti. Nije to otmica ili prevara. To samo vozač u Indiji zarađuje sebi za život.
Što je u Indiji drukčije u odnosu na Europu? Ako se zateknete u toj dalekoj zemlji, odgovor ćete nalaziti svugdje i u svakom trenutku jer je u Indiji skoro sve drukčije i posebno. Primjer tome može biti i obična vožnja u taksiju.
I nemojte još nešto propustiti prilikom vožnje u taksiju. Naime, taksisti su i u Indiji, kao i svugdje u svijetu, vrlo razgovorljivi pa možete biti čak i malo indiskretni. Pitajte, recimo, koliko ima djece i odgovor će vrlo rijetko biti manje od pet. A kad samo spomenite djecu vidjet ćete redovito osmijeh od uha do uha jer su Indijcima djeca ogromna radost i svetinja. Ako se odvažite pitajte ga i koliko zarađuje mjesečno, u Indiji se ljudi rijetko vrijeđaju na takva pitanja. I kad vam odgovori da mu je mjesečna zarada oko 3,000 rupija, , da ni taj krš od auta koji vozi nije njegov jer za taj luksuz on nema novaca, tada shvatite da se život u Indiji jako razlikuje od Europskog.
Putopisnet/Informer.ba
