Svaki turista (sa zuzetkom nekoliko država tipa Kazahstan … BiH (!) ) treba vizu za posjet Kubi.
Viza košta 25€ (u Parizu) i izdaje se u obliku turističke karte koja se *ne* lijepi u pasošu, vrijedi 30 dana od datuma dolaska na Kubu i može se naknadno produžiti za još 30 dana. Kupci turističkih aranžmana dobivaju vizu posredstvom turističke agencije kod koje su kupili aranžman.
O novcu na Kubi na Kubi su u upotrebi tri valute: peso (moneda nacional), dolar i konvertibilni peso. Peso je kubanski novac koji jednom turisti malo čemu služi jer se njime gotovo ništa ne može kupiti.
Lokalni ekonomski mudraci su zamislili, i pod prisilom policijske države provode, ideju da Kubanci isti proizvod ili uslugu plaćaju u pesosima, a stranci u dolarima, ne bi li od turista izvukli čim više novca. Dakle u istom iznosu, a ne u istoj vrijednosti! Na crnom tržištu 1$ = 26 pesosa. Valjda da se stvori maksimalna zbrka, i za peso je odabran simbol “$”! Turista može slobodno potpuno ignorisati postojanje pesosa i držati se starog dobrog dolara.
Konvertibilni je pak peso deviza koja ima paritet s dolarom. Uglavnom se koristi u obliku kovanica za vraćanje sitnoga prilikom plaćanja s dolarskim novčanicama. Turista ga koristi za sitna plaćanja, ali van Kube je beskoristan. Navodno postoje i novčanice u ovoj devizi i liče na novčanice monopola, ali ih nisam vidio.
Prije dolaska na Kubu imperativno treba nabaviti dolarske novčanice u apoenima 5, 10 i 20 $. U boljim hotelima, rent-a-car-ima i još ponegdje, moguće je plaćati EC/MC ili Visa karticama. AE kartica je na Kubi neupotrebljiva, kao i svaka druga kartica izdana od neke američke banke (zbog višedesetljetnog ekonomskog embarga od strane SAD-a).
Sa EC/MC je moguće u bankama podizati dolare (pandan bankomatu). SAD-dolarski troškovi učinjeni karticom se terete u kanadsko-dolarskom novčanom ekvivalentu kako bi se izbjegao tok novca kroz SAD (svaka bi takva novčana transakcija bila zaplijenjena u SAD-u). U turističkim getima tipa Varadero može se plaćati i eurom.
Kubanska ekonomija
Kubanska preduzeća su (uz neke izuzetke u sektoru turizma) u katastrofalno vođenom državnom vlasništvu. Svaki Kubanac (muškarac) je obavezan raditi, a prosječna plaća iznosi ~15$.
Država nalazi posao za sve građane, što dakako znači da je gomila ljudi zaposlena na poslovima gdje bogu kradu dane nemajući stvarno što za raditi. Kubanac ne može niti kupiti niti prodati kuću,
sva njegova djeca nasljeđuju roditeljsku kuću, te se svi moraju gurati pod istim krovom.
1995-te Kuba ja bila pred ekonomskim kolapsom te su dozvilili strane investicije i otvaranje turizmu. Zemlja također proizvodi duhan i ulaže u razvoj lijekova poput cjepiva (kvalificirana i bagatelno jeftina radna snaga).
Putopisi/Informer.ba
