Priča o Edinu Dervišhalidoviću, nekad siromašnom mladiću bez perspektive koji je radio teške fizičke poslove u noćnoj smjeni talionice željeza, zapravo je priča o ustrajnoj borbi i vjeri u sebe
No, pitanje je bi li mu uspjelo postati jedan od najpopularnijih bosanskohercegovačkih pjevača da uz njega nije bila njegova najveća podrška – supruga Amela (49), sarajevska arhitektica, s kojom je u vezi od svoje sedamnaeste. U njihovom, kako ga naziva, staromodnom braku punom ljubavi i povjerenja rođeno je dvoje djece: kći Naida (26) i sin Hamza (20).
Što očekujete od koncerta u zagrebačkoj Areni i pripremate li neko iznenađenje?
Sjajnu utakmicu. Na velikim terenima igraju veliki igrači, a Arena je jedan od najvećih terena u ovom dijelu Europe. Jako se radujem susretu sa zagrebačkom publikom jer smo se zadnji put sreli davno, prije šest godina u Domu sportova. Na sceni će mi se pridružiti i neki gosti, ali neka oni ostanu iznenađenje za kraj.
Da se ne bavite glazbom, čime biste zarađivali za život?
Vjerojatno građevinom. Negdje sam pročitao da je građevina sublimirana muška poezija. Smatram se poetom jer pišem pjesme, ali volim i lopatu. Nije zanemarivo ni to što je moja supruga Amela arhitektica pa bismo mogli udružiti snage.
Je li se još netko u vašoj obitelji bavio glazbom?
Ne. Moj otac je bio stolar, a majka bula, odnosno muslimanska svećenica. Imao sam teško djetinjstvo: otac je napustio obitelj kad je meni bilo sedam, a mojoj sestri Amini pet godina. Mama se trudila dati nam sve što je bilo u njezinoj moći, tako da ipak nismo previše oskudijevali. Imao sam bicikl, polovne skije i jabuku svake večeri prije spavanja, što je, zapravo, dosta. Mnogi u ono doba nisu imali ni to.
U čemu je tajna vašeg dugogodišnjeg braka?
Nama su se, doslovce, podudarile zvijezde. Kad smo se sreli, imali smo samo 17 godina, potpuno nevini i čisti. Sretan sam što je naša ljubav opstala do danas. Meni je Amela i supruga, i mama, i ljubavnica, i majka moje djece, i rame za plakanje, i najbolji saveznik i savjetnik. Plahe sam naravi, a ona je moja brana, koja zna kako me smiriti u pravom trenutku. Potpuno smo različiti: ja lako planem, ona je samozatajna i uvijek smirena. Valjda se zato tako dobro i slažemo.
Koliko pažnje posvećujete izgledu?
Oduvijek sam se volio otkačeno odijevati pa za gotovo svaki koncert mijenjam garderobu. Veseli me kad obučem svoje “pelengaće” – kako nazivam hlače sa spuštenim srednjim dijelom – a onda to pet godina kasnije vidim na dečkima iz grupe The Backstreet Boys. Na početku karijere sam nosio ljubičasti plašt i cilindar poput čarobnjaka Merlina, što je u to vrijeme u Sarajevu bio outfit idealan za degenek, odnosno za dobiti batine. Poslije su mi zagrebačke I-Gle sašile suknje koje sam nosio na turneji i sjajno sam se osjećao u njima, premda je moj otac bio zgrožen takvim izborom odjeće. Ovo ljeto sam na koncertu u Opatiji na glavi nosio turban koji sam kupio u Beču. Takav sam, volim lijepu odjeću i volim se gizdati, što bi u narodu rekli: “kao seoska mlada”.
Koliko se razlikuje Dino Merlin s početka karijere od čovjeka kakav ste danas?
Isti sam. Čovjek ili je ili nije, a ako je, novac ga ne može promijeniti. I danas volim pojesti burek i ćevape kao nekoć i svjestan sam da sam samo list na vjetru. Zato se nikada neću prestati truditi da budem što bolji čovjek.
Glorija/Informer.ba
