Uz ime Gorana Bregovića bez imalo dileme može se napisati – kompozitor i muzičar sa svjetskom reputacijom.
Osim što je sa svojim Orkestrom za svadbe i sahrane obišao cijeli svijet, nastupao u najprestižnijim dvoranama i na festivalima, punio stupce relevantnih stranih časopisa, Bregović je bio u konkurenciji za nominaciju za muzičku nagradu Gremi, počasni je doktor britanskog Univerziteta Šefild, počasni građanin Buenos Airesa, Atine, Tirane. Sa 148.000 prodatih ulaznica za “Bijelo dugme” na beogradskom Hipodromu 2005. godine vjerovatno je oborio svjetski rekord u prodaji ulaznica.
Sa suprugom Dženanom i kćerkama Emom, Unom i Lulom živi u Parizu, a u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” Bregović govori o svom povratku u Sarajevo, politici, karijeri, privatnom životu. Razgovor smo otvorili koncertom koji će 24. marta održati u sarajevskoj dvorani Zetra.
Sa svojim Orkestrom za svadbe i sahrane obišli ste skoro cijeli svijet. Tek sada dolazite u Sarajevo. Zbog čega?
– Imam malo prilika da sviram ovdje. Prošle godine svirao sam 120 koncerata, a od toga na teritoriji bivše Jugoslavije, mislim, samo tri. Zbog toga mi je najviše žao. Drago mi je i uzbudljivo svirati ovdje i šteta što ne sviram više. Ali, evo, sada ću.
Vjerovatno Vam nije isto izaći pred publiku u rodnom gradu ili u Njujorku, Sidneju…
– Naravno da je drugačije. Pretpostavljam da je svim Sarajlijama najzanimljivije svirati u Sarajevu. Prije nekoliko mjeseci prvi put sam nakon 20 godina hodao ulicama Sarajeva. Išao sam da stojim u redu u pošti, da dižem ličnu kartu, pasoš. Uzbudljivo je. Neobjašnjivo je zašto je uzbudljivo. Šta je to toliko da se vratiš u grad u kojem si se rodio? Uzbudljivo je, idem ulicama, pozdravljam ljude…
Rekoste da ste stajali u redu za ličnu kartu. Vaša je adresa, nakon mnogo godina, ponovo Sarajevo. Zbog čega ste se odlučili na taj korak?
– Dosta mi je plaćanja poreza u Francuskoj. Šta ja imam plaćati porez u Francuskoj?! Onda sam nešto malo radio ovdje u prošloj godini, i sve mi je nekako počelo izgledati kao prije. Ponovo je “proradila” kuća na Jahorini, ponovo sam u mom stanu u Sarajevu. A onda i objektivno pretpostavljam da će mi biti lijepo tu. Što mi ne bi bilo lijepo? Ovdje sam plaćao prije taj užasni porez, plaćam ga od svoje 23. godine. Za vrijeme komunista iznosio je 90 posto. Dakle, navikao sam plaćati porez i nekako mi izgleda normalno da ga plaćam ovdje. Ovdje sam platio porez za 2011. godinu.
Znači li sada to da se Vi vraćate u Sarajevo?
– Djecu je sada teško vratiti, jer idu u francuske škole. I to će vjerovatno ostati njima na izbor hoće li se vratiti ovdje da žive ili ne. Ali, mi smo sve češće ovdje. Ako bih uspio ustanoviti ritam da radim ovdje, da napravim infrastrukturu za rad, bio bih još više.
Ima li pozitivne treme uoči koncerta?
– Ne vjerujem da ima treme, ali volio bih da bude lijepo. Da ljudi kažu: Evo, ovo su tri lijepa sata mog života. Da i ja kažem isto kada siđem s bine. Život je kratak, tri sata su ogromna.
Prije svakog Vašeg koncerta u Sarajevu, ne samo sada, nego, kako Vi kažete, i u vrijeme komunizma, situacija se talasala. Očekujete li sada takvo nešto?
– Ne mislim da će biti išta negativno. Imam osjećaj da se promijenila atmosfera, da su ljudi željni da im se dese lijepe stvari. Dosta je bilo toga da smo ljuti jedni na druge. Imam osjećaj da su se svi poželjeli da im se desi nešto lijepo, isto kao i ja. Dođem u Sarajevo i sviram svoj koncert, pokažem ljudima šta sam radio posljednjih 15 godina. Neko me može voljeti, neko ne, ali ja sam vaš kompozitor. Nemate ih mnogo, ne možete se vi baš razbacivati kompozitorima. Tako da mi to izgleda logično da dođem nakon toliko vremena i da pokažem šta radim.
Kada govorimo o Vašem mogućem povratku u Sarajevo, ne znam jeste li imali priliku gledati TV duel Milorada Dodika i Čedomira Jovanovića. Predsjednik Republike Srpske poručio je u jednom momentu lideru Liberalno-demokratske partije Srbije: “Kada je sjajno (u Sarajevu, op. a.), pitajte Gorana Bregovića ili Zdravka Čolića zašto se ne vrate ako je tamo dobro.”
– Sarajevo je uvijek imalo više sreće sa svojim umjetnicima nego umjetnici sa Sarajevom. Nije to ništa novo. Sarajevo je mala sredina i obično iz gradova ovih gabarita ljudi idu. Sarajevo ima neobjašnjiv magnet da ljudi ostaju. Da nije bilo rata, nikada ne bih otišao odavde. Meni lično je simpatičan Dodik, kao i Jovanović. Ne znam tačno kako su došli na tu temu da neko napada Sarajevo, i da ga neko brani. Ne znam od čega treba braniti Sarajevo i ne znam zašto ga treba napadati. Svi smo se toliko napatili i nema potrebe da se dalje radi na tome.
Trebalo bi da se ide na drugu stranu. Cijeli svijet se miri, nema razloga da mi radimo nešto što je Evropa radila u prošlom stoljeću. Teško je objasniti to šta je tvoje rodno mjesto, nije to ništa razumno. Objektivno, Pariz je najljepši grad na svijetu, ne može se porediti ništa s Parizom u Sarajevu, ali meni srce nikada ne zadrhti u Parizu kao u Sarajevu kada stojim u redu u pošti.
Svjetska premijera Vašeg novog albuma “Šampanjac za Cigane” desit će se na koncertu u Zetri 24. marta.
– Da, svirat ćemo dosta toga novog. To je drugi dio moje ploče “Alkohol”. “Šampanjac za Cigane” mala je reakcija na pritisak na Cigane u cijeloj Evropi. Tjeraju ih iz Italije, iz Francuske, pale im kuće po Mađarskoj, tuku ih kod nas… A politika kao da hoće da skrene pažnju s nekog stvarnog problema i proglašava Cigane za problem, što je besmislica. Nisu Cigani nikada bili problem ovog svijeta, oni su uvijek bili talent ovog svijeta. Vjerovatno će Evropa jednog dana reći da je ciganska kultura ostavila tragove. Čarli Čaplin (Charlie Chaplin) ima cigansku krv, Majka Tereza, Elvis Prisli (Presley)… Ja sam skupio Cigane koje volim i za koje mislim da su ostavili tragove u popularnoj kulturi ili će ih ostaviti. Sa “Gipsy Kingsom” i “Gogol Bordellom” imam po dvije pjesme. Imam pet-šest gostiju na ploči i svi pjevaju po dvije pjesme. I najvjerovatnije da će ove godine biti održano nekoliko koncerata sa svima.
Boks je nešto što Vam je srcu priraslo. Bili ste predsjednik Bokserksog kluba Željo, a 1993. ste reprezentaciju BiH pomogli da ode na Mediteranske igre.
– Almedin Fetahović tada se vratio sa zlatnom medaljom. Dobro je što se završilo s medaljama. Kada je Milošević lažirao izbore u Srbiji, zatekao sam se u Beogradu. Ja sam se zbilja samo dva puta petljao u politiku. Pred prve izbore u BiH, i tada. U BiH sam mislio da možemo, kada se okupimo svi na gomilu, umjetnici i intelektualci, pomoći da ne dođe do rata. A ništa od toga nije bilo. Kada je Milošević lažirao izbore, zvao sam Zorana Đinđića i rekao da hoću da sviram. I išao sam da govorim studentima, i govorio sam im o boksu.
Govorio sam o tome da mi je možda najveća čast koja mi je ikada ukazana da budem predsjednik bokserkog kluba. Bokserski svijet nešto je iz prošlih vremena kada su se ljudi gledali u oči i borili po strogim pravilima. Ako nemamo pravila po kojima živimo, nećemo moći živjeti. Tako kada ovaj uzme da lažira izbore, onda je to nezamislivo, onda otpadaju osnovna pravila igre. Jedna od najljepših stvari koja mi se desila jeste da uđem u svijet boksa i da se upoznam s bokserima.
Vjerovatno ste vrlo ponosni na svjetsko priznanje za svoj kompozitorski rad.
– Kada živimo ovdje, mislimo da smo centar svijeta, a mi smo mali, beznačajni. Nismo mi ostavili nikakvog velikog traga ni u čemu. I onda kada znaš da iz jedne takve male kulture i sredine možeš imati publiku od Buenos Airesa do Vladivostoka. Svirao sam zbilja na najčudnijim mjestima koja možeš zamisliti – od Norveške, do glavnog rada Kurda – Jerbaka. Nisam nikada imao velikih priznaja, nisam dobio ni Šestoaprilsku nagradu, ali draže mi je saznanje da je moguće da neko iz male kulture pokaže to što radi. Dobar je primjer nekom klincu koji se počinje baviti bilo kakvom umjetnošću. Dobar mu je signal da je moguće iz ovako male kulture izaći u svijet. To je ranije bilo teško i nemoguće, i uvijek su velike kulture utjecale na male.
Postigli ste svjetsku slavu, a kada dođete ovamo, obično kažu – Goran Bregović, vođa “Bijelog dugmeta”.
– Imam ja i gorih stvari od “Bijelog dugmeta” da sakrivam.
Ali, moram Vas pitati za “Bijelo dugme”. Već nekoliko puta rekli ste mi da je ta priča završena.
– Ne znam… Čujem neko svira neku pjesmu “Bijelog dugmeta”, i nije loše. Ima tu i dobrih pjesama. Mogu ti reći da sam uživao u ona tri koncerta (2005. godine, op. a.) i mislim da su se trebali desiti. Nakon svakog koncerta došao mi je šef policije da mi kaže da nikada nije vidio nešto tako veliko, a bez ijednog incidenta. Svi su htjeli da se desi nešto lijepo i pazili su da se ne pokvari. Nadam se da će nam tako bili lijepo i 24. marta.
Koncert u Zetri bit će dva dana nakon vašeg 62. rođendana. U tim godinama ljudi razmišljaju o povlačenju.
– Može se desiti da se samo jednog dana probudim i kažem: “Dosta mi je.” Imam plan za iduću godinu, porudžbine za 2014. Imam porudžbine kao da imam 18 godina. Uživam i mislim da nisam nikada bolje pisao. Najviše volim porudžbine. Historija umjetnosti je historija porudžbina. Da nije bilo porudžbina, ne bismo znali ni Šekspira (Shakespeare), ni Mocarta (Mozart), ni Mikelanđela (Michelangelo)… Lijepo je kada imaš porudžbinu. To znači da imaš rok u kojem moraš završiti, a u krajnjoj liniji bit ćeš plaćen. Svake godine imam veliku porudžbinu. Pišem operu za iduću godinu – novog Orfeja. Poručilo ju je nekoliko evropskih opera. Više ne radim muziku za filmove, vrlo malo posljednjih deset godina. Nedavno sam radio muziku za film mladog njemačkog reditelja.
Je li razlaz između Emira Kusturice i Vas doprinio tome da više ne radite filmsku muziku?
– Kada si mlad, misliš da imaš vremena da ispitaš milion mogućnosti. Oko 50. godine razumiješ da je život kratak. Ako budeš imao sreće, moći ćeš ispitati samo jednu mogućnost. Tako da ne gubim vrijeme. Mogu u biografiju, a da se ne sramim pred djecom, staviti tri-četiri fima. To je dovoljno. Imao sam period u ratu kada nisam imao od čega živjeti, i to su bili jedini poslovi koji su mi nuđeni. Mislim da nisam dobar filmski kompozitor, pišem previše agresivnu muziku, previše melodičnu, premalo ilustrativnu.
Pratite li dešavanja u Bosni i Hercegovini?
– Ne mogu se vratiti sada na 1991., kada sam mahnito pretraživao sve da dobijem informaciju. Zato što je od 1991. naovamo svaki dan od historijskog značaja. Umorio sam se od tih dana i odustao sam. I na ovo ćemo gledati kao ne period pelena, djetinjstva. Ali, ja to više ne mogu pratiti.
Jeste li strog otac?
– Ne. Ne odgajaju djecu očevi, nego majke. Očevi služe da im djeca dođu i kažu: “Evo, mama mi ovo ne dozvoljava. Mogu li?”
Kakav ste suprug?
– Ima gorih. Mislim, ima dosadnijih.
Vi imate i unuče, od svoje najstarije, vanbračne kćerke?
– Moja su djeca tako mala, da ne znam tačno više šta sam, da mogu istovremeno biti i dedo i otac. Oženio sam se sa 45 godina, imam malu djecu, moja najmlađa kćerka ima osam godina.
U više navrata govorili ste o svojoj epizodi s drogom iz mladosti. Plašite li se da će Vaše kćerke ponoviti istu grešku?
– Djeca rastu, naravno, i od toga šta im namažeš na hljeb. A najviše rastu od ljubavi. Nisam nikada sreo nekoga ko je na drogi, a da je dobio dovoljnu dozu ljubavi u kući. Ako moja djeca jednog dana budu imala problem s tim, to će biti samo ako nisu dobila dovoljno ljubavi u kući.
Nezavisne/Informer.ba
