Čuo sam u Goraždu prekrasnu rečenicu. Kaže čovjek – da mi se jedan milimetar odmaknut od guzice, nikad me više ne bi stigla. To je neki crni humor naših sudbina, živimo da bismo preživjel.
Markantna odlika vaših dijela je duhovitost. Eskapizam ili način gledanja na stvari?
To ne isključuje jedno drugo. Ipak, riječ je o nečem organskom, imanentnom u meni. Pamtim da sam često u školi dobijao opomene, ono zapiše te nastavnik u dnevnik, istjera sa časa, a zbog budalaština koje sam dobacivao, dosjetki koje su se meni činile duhovite, a profesorima baš i nisu. Dakle, žudnja za humorom je oduvijek postojala u meni. Mislim da je humor nešto mnogo, mnogo važnije nego što to nauka kaže, nego što je zvanično priznato. Humor je tajna, kao i muzika. Ne znam da li je iko razmišljao da napravi ozbiljan simpozijum da bi makar pokušao da ustanovi kako je nastao neki genijalni vic, koji uz to što je smiješan često je i snažna, dubinska slika neke situacije; pa vic uhvati planetu u par riječi. To je misterija, a nekad se morao prvi put izgovoriti. Dakle, ja držim da je humor jako važan i drago mi je kad neko primijeti da je on bitan dio djelovanja i u filmu i u književnosti i na predavanju i u kafani, a sudeći po vašem smijehu oko stvari koje ćete u tekstu vjerovatno izostaviti, i dok dajem intervjue.
Govoreći o stvaraocima na filmu, umjetnicima uopšte, rekli ste da je nemoralno biti površan, da je ključno pitanje smisla, osjećaja, osjećanja. Nije li diktat realnosti takav da su sve te kategorije potpuno marginalizovane?
Ne radi se tu o diktatu života, ni diktatu stvarnosti. Radi se o individualnim odgovornostima. Ove decenije užasa na našim prostorima apsolutno su uništile sve ljestvice vrijednosti u svim oblastima. Ključni činioci stvarnosti su u rukama nekompetentnih ljudi. Na primjer, urednici po našim medijima plasiraju stvari koje su, po formi i sadržaju, smeće. Oni negiraju ideju ljudskosti i govore da time ugađaju ukusu naroda. A lažu, i znaju da lažu, pa oni su ti koji proizvode ukus naroda. Druga je muka što se kite neznanjem i nisu dorasli svome poslu. Velika je odgovornost medija, oni su u stanju i da fašiziraju društvo, kao što smo i vidjeli. Od Makluana, a i prije njega, zna se da su mediji najstravičnija atomska bomba čovječanstva. Mi bismo mogli imati bolja društva, bolje odnose, bolji život kad bismo imali bolje medije.
A šta može ili ne može film, umjetnost?
Umjetnost nema nikakvu praktičnu djelotvornu moć. Ona ima vrlo snažan uticaj sa odloženim dejstvom. Vidite, zla koja mi preživljavamo danas porođena su, na primjer, u nekoj knjizi od prije 300 godina i ona svoju moć pokazuje s takvom vremenskom odgodom. Naši fašizmi su se pojavili najprije između korica određenih knjiga. Primjera ima dosta i s pozitivnim predznakom. Dakle, nama se čini da naša djela nemaju snagu, ali ona će s odgodom zasigurno djelovati.
Erik Emanul Šmit, veliki evropski pisac, bio je proljetos gost Beograda. I, između ostalog, govorio je o svojevrsnoj društvenoj odgovornosti umjetnika. Jer, kako je istakao, ako je neko zbilja umjetnik, on barata emocijama, a emocijama se najviše, možda i jedino njima, može uticati na ljude?
To je tačno. Ja nisam mislilac. Ja sam biće koje osjeća i ponešto umijem sastaviti kao misao. Osjećam tu odgovornost i ne bi mi palo na pamet da svoju zanatsku, spisateljsku vještinu upregnem u nešto što bi bila politička ideja koja donosi zlo.
Šta je trenutno aktelno u vašem profesionalnom zivotu, pišete li neki novi scenario?
Muljam, muljam… Uradio sam 500 stranica i sad ih treba smanjiti na 300. Romansirana autobiografija „Otkup sirove kože“. Vidio sam da se život u mojoj porodici, i oca i majke, i dede i babe, i po vertikali i po horizontali, svodi zapravo na goli opstanak. Živiš da bi preživio. E, j… takav život. Čuo sam u Goraždu prekrasnu rečenicu. Kaže čovjek – da mi se jedan milimetar odmaknut od guzice, nikad me više ne bi stigla. To je neki crni humor naših sudbina, živimo da bismo preživjeli.
Kako vidite to što je eks-Ju sve češća tema, a ljudi u kulturi sve više sarađuju…
Treba da pohvalimo te zajedničke poduhvate u kulturi, da podržimo svesrdnu saradnju, ali ne smijemo imati iluzija da je to rezultat politike i da se u politici nešto krupno promijenilo. Nije se ništa bitno promijenilo. Velikonacionalni državni programi su još tu, još uvijek su ciljevi takvi kakvi su, a iluzije su nas uvijek skupo stajale.
Imate li kontakt s Kusturicom?
Čujemo se često, vidimo se dva do tri puta godišnje. Ali poslovi su nas odveli na dvije strane. Njegovi poduhvati sada su više graditeljski.
Rekli ste da niste uspijevali, da vam je bilo vrlo teško da izađete na kraj sa ženskim likovima?
Mislim da je to raširena boljka u našim umjetnostima. One su znatno kompleksnija bića nego što ih vidimo na ekranu. Kod nas je u stvaralaštvu prisutan stereotip: patrijahalna majka kojoj muž komanduje, a ona klima glavom. Mislim da je kod mene, u filmu „Kuduz“, dobro uhvaćen lik, kako bi to nazvali, neke vrtirepke. Ali to je sve nedovoljno. Žene imaju pravo prigovarati zbog toga kako ih vidi muški rod i kako ih predočava u umjetnosti.
Blic/Informer.ba