Branko Đurić Đuro i njegov bend “Bombaj štampa” svirat će ponovo u Sarajevu 24. septembra, osjećaju se nervozni kao i prvi put, a sreća što su se članovi ponovo našli u gradu na Miljacki je više nego vidljiva.
Koncert će ovaj put, nakon platoa BBI centra i “Coloseuma”, biti u Domu mladih “Skenderija”, a Đurić kaže da je sretan što ponovo bend i on sviraju u Sarajevu.
“Uvijek je prisutna nervoza i napetost pred koncert. To je u opisu radnog mjesta rokera. Uvijek je pozitivna i uvijek jedva čekaš na reakciju ljudi. Pogotovo sad kad imamo novu ploču. Još dok nije izašao CD, ljudi su dobro reagovali na nove pjesme. Sad me zanima reakcija kad su pjesme već slušane. Dobro je što ću se opet družiti sa ‘realnom’ i nadasve objektivnom sarajevskom publikom“, kaže u svom maniru Branko Đurić Đuro u intervjuu za “Nezavisne novine”.
NN: Kakve su Vaše impresije nakon što ste prošle godine u novembru izdali svoj novi album nakon 20 godina pauze i pojavili se ponovo na rokenrol sceni?
ĐURIĆ: Osjećaj je dobar, ja se nikad nisam ni razdvajao od rokenrola. Uvijek sam govorio da je rokrenrol krivac za sve što mi se događalo poslije. Onda sam htio da se bavim nečim što je blisko rokenrolu, a od čega se može živjeti, i tako sam i izabrao glumu.
NN: Da li je na Vaš povratak na rokenrol scenu uticala želja za ponovnim uspostavljanjem kontakta s Nedimom Babovićem, kojem ste i posvetili pjesmu koja je sada veliki hit?
ĐURIĆ: Nedima nikad nisam ni napustio. Jednostavno, s bendom nismo svirali. Nedim i ja smo non-stop bili u kontaktu, non-stop smo pravili nove pjesme. Uvijek je bilo nekako hoćemo li, kako ćemo i to se razvuklo. Onda je došao period kad smo obojica bili slobodni i eto. Nedim je prije radio muziku za moj film “Ljubav, traktor, rock-and-roll” i onda smo imali sreću da upoznamo Emira, našeg basistu, koji je najsvježija energija u bendu i napravili smo ploču povratka. Mada nikada ne mogu govoriti o povratku, jer nikada nisam ni otišao od rokenrola. Sad je drugačije, ne sviramo zbog novca, možemo se opustiti i sve je drugačije.
NN: Da li je Vaš sarajevski koncert najava turneje i gdje ćete svirati nakon Sarajeva?
ĐURIĆ: Ne znam da li to možemo nazvati turnejom, ali svakako planiramo nekoliko koncerata u regionu. Dobili smo poziv da sviramo u Kanadi i Americi, ali vjerovatno ćemo to tek na proljeće. Planiramo svirati u Otavi, Los Anđelesu i San Francisku, Vankuveru. Što se tiče koncerata u regionu, već smo svirali u Zagrebu i Osijeku, Ljubljani, a volio bih da sviramo u Mostaru, Banjaluci, Beogradu, tamo dugo nismo svirali.
NN: Nastaju li neke nove pjesme?
ĐURIĆ: Non-stop nastaju neke nove pjesme. Neki dan sam Nedimu rekao: “Imam novu pjesmu”, a on je rekao: “Joj, nemoj, majke ti, sačekaj malo…” Zasad ne razmišljamo o tome.
NN: Radite li nešto novo u pozorištu i na filmu?
ĐURIĆ: Uvijek radim nešto novo. Angažovan sam dosta kao glumac. Pišem nešto, jedan scenarij koji se pretvorio u knjigu, tako da sam zaglavio sa tom pričom.
NN: A šta je sa Vašim rediteljskim i producentskim angažmanom?
ĐURIĆ: Pisanje mi oduzima mnogo vremena. Zasad neću raditi neki rediteljski i producentski projekat, imam dosta posla kao glumac. Dobro se osjećam u koži glumca, nemam neku veliku odgovornost kao oko produkcije i režije, tako da mi to sada potpuno odgovara.
NN: Glumili ste u filmu “U zemlji krvi i meda” Angeline Jolie. Premijera je planirana krajem godine. Jeste li pozvani i znate li kad u Sarajevu možemo očekivati premijeru ovog filma?
ĐURIĆ: U Njujorku će 23. decembra biti premijera filma “U zemlji krvi i meda”. Nadam se da ću biti tamo, trebao bih. Čuo sam da je za januar i februar naredne godine planirana premijera u Sarajevu.
NN: Snimate li trenutno neki novi filmski projekat?
ĐURIĆ: Trenutno snimam kod Dragana Bjelogrlića. Igram u filmu “Montevideo, Bog te video 2”. Već sam snimao čitav juni na Tenerifama i sad ponovo idem u novembru.
Biografija
Branko Đurić, poznat i kao Đuro, rođen je 28. maja 1962. godine u Sarajevu i jedan je od najprepoznatljivih bh. glumaca – komičara, režisera i dramskih pisaca.
Završio je Akademiju za glumu u Sarajevu 1988. godine. Stekao je slavu u nezaboravnim humorističkim serijama “Top lista nadrealista”, koja je prikazivana od 1984. do početka devedesetih godina. Početkom prošlog rata u BiH napustio je rodno Sarajevo i otišao u Sloveniju, gdje je radio u pozorištu, na televiziji i na filmu. Njegov režiserski prvenac “Kajmak i marmelada” postigao je ogroman uspjeh u Sloveniji.
Godine 2004. na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu premijerno je izvedena predstava “Šta ćemo sad”, prema njegovom tekstu.
Živi i radi u Ljubljani u Sloveniji.
Filmografija
“Dom za vješanje” (1989)
“Kako je propao rokenrol” (1989)
“Kuduz” (1989)
“Najbolji” (1989)
“Ovo malo duše” (1990)
“Ničija zemlja” (2001)
“Kajmak i marmelada” (2003)
“Mali svet” (2003)
“U zemlji krvi i meda” (2010)
“Bombaj štampa”
Medijski najeksponiraniji član grupe “Bombaj štampa” bio je gitarist i pjevač Branko Ðurić Ðuro, rođen 1962. godine u Sarajevu.
“Bombaj štampu” su 1982. godine osnovali gitarista Nedim Babović i Branko Ðurić Ðuro. Ime grupe nastalo je na osnovu riječi bombati koja u sarajevskom slengu znači lagati. Ubrzo nakon osnivanja, grupa je počela po sarajevskim klubovima držati zajedničke i samostalne koncerte.
Djelovanje grupe su uveliko ograničavale Ðurine glumačke obaveze, pa je njihova prva ploča “Bombaj štampa” ugledala svjetlost dana tek 1987. godine.
Autori većine pjesama su Ðuro i Neno, a pored ostalih, prateći vokali na ovom albumu bili su i Rizo iz grupe “Elvis J. Kurtović”, Amila Sulejmanović, te Gile i Čavke iz “Električnog orgazma”. O “Bombaj štampi” se nije mnogo čulo sve do 1990. godine kada su objavili album “Ja mnogo bolje letim sam”, u nešto izmijenjenom sastavu.
“Top lista nadrealista”
“Top lista nadrealista” (TLN) je bila sarajevska humoristička serija tokom osamdesetih i devedesetih godina. Serija je uglavnom stvarana u skeč formatu i prikazivala je političku i društvenu satiru. Serija je bila izuzetno popularna u bivšoj Jugoslaviji i smatrana je u mnogim aspektima prolifičkom pri prikazivanju stanja u bivšoj Jugoslaviji i naročito u BiH pred rat tokom devedesetih godina.
Sličnost sa “Pajtonovcima” je očigledna, ali je jednako očita i želja da se pokaže lokalni duh, što je još veći apsurd. Serija je postala legendarna u cijeloj BiH, pa je zaista neobično da je druga sezona snimljena tek četiri godine kasnije. Tek je “Top lista nadrealista 2” dobila ogromnu pažnju i, logično, nešto slabiji (a opet sjajan) treći dio sniman (već ratne) 1991. Specijalna epizoda za novu 1992. je i posljednja koju su “Nadrealisti” snimili zajedno.
Nezavisne/Informer.ba
