Na sceni Kamernog teatra 55 sinoć je pred punom dvoranom premijerno izvedena predstava “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” Abdulaha Sidrana, na koju je rediteljski potpis stavio Sulejman Kupusović.
Ovaj je tekst time zabilježio drugu postavku na teatarskoj sceni, nakon što je prije desetak godina postavljena u Narodnom pozorištu u režiji Elmira Jukića.
Predstava nikoga nije ostavila ravnodušnim: priča o muzičaru koji se zatiče u Zvorniku u svitanje rata, sa jedinom željom da napiše simfoniju o Drini, ali zarobljavaju ga srpski vojnici, pripadnici JNA, i u konačnici ubijaju.
Komad govori o lošim pojedincima, ogoljavajući im dušu, pokazujući da je na svakoj “strani” u ratu bilo i dobrih i loših ljudi.
Izvrsnu glavnu ulogu ostvario je Emir Hadžihafizbegović uz Admira Glamočaka, te Sabinu Bambur, Muhameda Hadžovića Amara Selimovića, Sabita Sejdinovića, te Dragana Jovičića. Publika je glumačke kreacije nagradila višeminutnim aplauzom i bisom.
Abdulah Sidran je nakon premijere istaknuo da su veoma daleko jedna od druge dvije postavke ovog teksta – u Kamernom i Narodnom pozorištu.
– Čini mi se da je Kupusović kao iskusniji, kao maher napravio stezanja, elipse koje su bile potrebne da se dobije na gustini teksta, i u tom smislu je nabijeniji, sabijeniji, eksplozivniji, kazao je on.
Međutim, ocjenjuje da je ovdje važno šta je u tim predstavama isto, a ne različito. A isto je da je riječ o jezivoj, teškoj, bolnoj i potresnoj priči.
Sidran naglašava da u komadu nema lažnog kazivanja. Dramu je napisao nakon što je pročitao stotine dokumenata i ljudskih svjedočenja.
– Nijedna riječ nije izmišljena, nijedan karakter nije izmišljen. Čak je i general kojeg ja zovem Kardelj, Titov general, istinit lik bio, samo se nije dogodio u Zvorniku, već u Podrinju – četnici su ubili penzinisanog generala Titove, naše normalne negdašnje poštene armije, samo zbog toga što je štitio komšiju muislimana. Ja dakle nisam htio da kažem ovo su crni, a ovo su bijeli ili ovo su đavoli, a ovo su anđeli, zaključio je on.
Sulejman Kupusović naglašava da jedanaest godina sanja kada će uraditi “Zvornik”.
– Kada vam se ostvari san, onda je to nešto prelijepo. Ne pamtim publiku u ovako jednoj fascinaciji. Ova predstava govori o toj naivnosti, prokletoj našoj bošnjačkoj naivnosti s kojom smo ušli u rat, naglasio je on.
Glumac Emir Hadžihafizbegović, koju je ulogu vrsno iznio, smatra da se nigdje iluzija i stvarna tragedija našeg naroda ne sudara kao u Sidranovom tekstu ili “Žabi”.
– U zadnjoj sam se sceni, kada je moja egzekucija, toliko potresao da sam otišao u nešto što je bilo potpuno nadrealno. Otišao sam u neki svijet, pred očima su mi bile ratne scene, nisam vidio nikoga, ni publiku ni glumce. Igrati ovakav lik, a imati u publici Zvorničane koji su ovo sve prošli, s njima se susresti poslije predstave, je zaista nešto što se više ne može tretirati kao posao glumca, umjetnika, istaknuo je on.
Smara da su ovakve predstave obaveza mislećeg čovjeka kako se ne bi zaboravilo zlo, genocid i sve loše što se desilo u ratu. Naglašava da predstava ne govori o lošem narodu, već o lošim ljudima.
Fena/Informer.ba
