ma dosta toga što nam govori da se fašizam iznova javlja, da je u usponu. Nikad se dozvat pameti nećemo! Ali baš zbog ponavljanja istorije, zbog tih mogućih “repriza” užasa, važno je pamtiti, ne zaboraviti i vječno pominjati neopisiva stradanja, izjavio je beogradskim medijima poznati glumac Mustafa Nadarević
Nedavno je na Starom sajmištu u Beogradu počelo snimanje filma “Kad svane dan” reditelja Gorana Paskaljevića, koji zajedno sa Filipom Davidom potpisuje i scenarij za ovaj film.
Upriličen je i susret s medijima, nimalo slučajno na mjestu koje ima ‘svoju ulogu’ u filmu i gdje je tačno prije 70 godina nastao ozloglašeni logor. Po Paskaljevićevim riječima, Staro sajmište je jedini neobilježeni prostor holokausta u Evropi, mjesto na kom je stradalo više od 40.000 Jevreja, Srba, Roma…
Glavnu ulogu, starog profesora muzike Mišu Brankova, igra proslavljeni glumac Mustafa Nadarević. Toga dana na setu predano je sa Paskaljevićem i Davidom razgovarao o detaljima vezanim za svoj lik.
Radnja filma odvija se tokom Drugog svetskog rata i u naše vrijeme, a u središtu priče je sedamdesetogodišnji profesor muzike, koji živi u malom vojvođanskom mjestu gdje predaje časove muzike. Jednog dana iz Jevrejske opštine u Beogradu dobija pohabanu kutiju, slučajno nađenu prilikom popravljanja vodovoda na beogradskom Starom sajmištu. Sadržaj kutije promijeniće njegov život. Saznaće da mu roditelji nisu bili skromni, topli ljudi koji su ga podigli, već Jevreji koji su stradali u logoru na Starom sajmištu… Uz Mustafu Nadarevića uloge u fimu tumače Olga Odanović, Mira Banjac, Meto Jovanovski, Nada Šargin, Zafir Hadžimanov, Rade Kojadinović, Toma Jovanović, Zinaida Dedakin, Aron Balaž i drugi.
Kada ste se prvi put sreli sa scenariom šta ste pomislili, koji je bio prvi utisak?
– Kada me je Goran Paskaljević pozvao za tu ulogu bio sam u velikom poslu. Zamolio sam ga da sačeka sedam, osam dana, da pogledam, pročitam… Ali glumac, ko glumac – znatiželjan. Čim sam prvi trenutak ugrabio, bilo je to dvije večeri nakon našeg razgovora, uzeo sam scenarij. I to, kao, ajde samo malo da vidim, da bacim oko. Međutim, već poslije par stranica potpuno me obuzeo. Pročitao sam ga u dahu. S jedne strane i ja sam od onih koje ta tema vrlo dira i uzbuđuje, a s druge, glumački je vrlo zanimljivo. To je svojevrstan kinematografski esej. Goran i ja dosta razgovaramo o svemu tome. Otišli smo u dublju priču koja će se pretočiti, verujem, u dobar film.
Ko je penzionisani profesor muzike Miša Brankov, lik koji tumačite?
– Teško je reći. Neko kome se u sedamdesetim godinama mijenja život, neko ko, dakle u tim godinama, doznaje da nije taj koji je mislio da jeste, odnosno doznaje ko su mu bili pravi roditelji. To otvara pitanje identiteta sa kojim nikada nije lako izaći na kraj. Nalazi jednu partituru koju je njegov pravi otac napisao i zakopao, koja također snažno utiče na njegov život. Miša Brankov je čovjek koji u sedamdesetim godinama života treba da mijenja sve – ime, prezime, vjeru. On i sam kaže: “Ako sam živio u jednoj obmani, nema smisla da nastavim da živim u nekoj drugoj.”
Kako, što bi glumci rekli, branite lik koji tumačite?
– Ja sam vam kao iz one pjesme na YouTube-u ‘Kuća – pos’o, pos’o – kuća’. Potpuno sam, cijelim bićem, u tom filmu. Nije lako, ali meni jeste vrlo drago igrati tog profesora, prolaziti s njim puteve i stranputice, čežnje, dileme, potrage… Vjerujem da će ispasti nešto vrlo vrijedno. Treba snimati filmove koji podsjećaju na to šta je sve taj fašizam bio.
U dosadašnjim izjavama o filmu moglo se čuti da nam fašizam i danas prijeti?
– Reći ću vam ono što je Filip Davida napisao: ljudsko iskustvo ništa ne znači. Ima dosta toga što nam govori da se fašizam iznova javlja, da je u usponu. Podstiču ga konteksti, okolnosti. Postoje krugovi u istoriji, u životu. Kad kažem krugovi, mislim na to da se stvari ponavljaju. Nikad se dozvat pameti nećemo! Ali baš zbog ponavljanja istorije, zbog tih mogućih “repriza” užasa, važno je pamtiti, ne zaboraviti i vječno pominjati neopisiva stradanja.
Reditelj Paskaljević kaže da umjetnost ima svoju snagu i svoje mjesto, bez obzira na to da li to neko htio da vidi ili ne. Šta vi mislite?
– Ima, naravno. Za mene, umjetnost življenja i umjetnost glume su vrlo blizu.
Blic.rs/Informer.ba
