Svatko tobože zna za Iana Lancastera Fleminga (1908-64), novinara i pisca trilera, koji je svojim prvim romanom “Casino Royale” (1953) uveo u popularnu kulturu “zgodnog, odlučnog i romantičnog junaka”Jamesa Bonda Štoveć, dalo bi se reći da je Bond nekako globalizirao svijet putem knjiga i filma u antikomunističkom duhu, te da se na svoj način borio za rušenje Berlinskog zida. Bio je među prvim žiteljima kulturalnog globalnog sela.
Tajna operacija
To je novi Bond, James Bond. Star je 30-ak godina. Njegova je pažnja podijeljena između dolazećeg vlaka i restorana Roštilj, pred kojim su parkirane Zastave i Fiati. Iako ovo nije knjiga Iana Fleminga, ovo jest “roman o Bondu”. Ovdje započinje tajna operacija “Incident Dvadeset(og)”.
Iza operacije stoji, dakako, britanski MI6 koji je presreo i dešifrirao “elektronički šapat” o planiranom napadu kojim će biti ugroženi “britanski interesi”. Zaključio je da prijetnja dolazi “iz plemenskih regija Afganistana”, te da, također, treba slijediti “srbijansku vezu”. Odavde i zato Bond, koji radi s kolegama iz Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Među njima je jedan mladi dečko čiji brat radi u “zloglasnom JSO-u, nominalno jedinici tajne državne policije, iako je Bond znao da je to paramilitarna skupina koja se bavi nelegitimnim poslovima”.
Crvene beretke
Iako Deaver u Rječniku, na kraju romana, tumači gotovo sve kratice globalnih tajnih službi, baš ovu preskače. Čini se da je riječ o Crvenim beretkama, povezanim sa Zemunskim klanom, čiji su pripadnici osuđeni za ubistvo premijera Đinđića. Pisac Deaver dodaje da se spomenuti stariji brat Bondova mladog kolege borio u “Arkanovim tigrovima” – Željko Ražnatović Arkan, ubijen u Beogradu – u “surovoj bandi (gang) koja je počinila najveća krvološtva ratujući u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu”.
Daleke 1953. globalna je situacija bila mnogo jasnija nego danas, ne samo za britanskog tajnog agenta. Flemingov Bond bio je sklon razmišljanju i filozofiranju, dao se, uostalom, prevariti jednoj lijepoj ženi ( Vesper Lynd). Znao je patiti poput malog broja muškaraca. Dvojio je, zapravo, o naravi i svrsi svoga posla. U 20. poglavlju romana “Casino Royale”, pod naslovom “Priroda zla”, Bond ovako razmišlja: “E sad, kako bi se moglo razlučiti dobro i zlo, izmislili smo dvije predodžbe kao prikaze krajnosti – prikaze najtamnijeg crnila i najčišće bjeline – i nazvali ih Bogom i Vragom. Ali pritom smo malo varali. Bog je jasan prikaz, vidi Mu se svaka vlas u bradi. Ali Vrag. Kako on izgleda?”
Dobro je poznavao političku situaciju u Titovoj Jugoslaviji. “Mi se danas borimo protiv komunizma”rekao je namrštivši se i nastavio: “Nije teško dobiti broj 00 ako si spreman ubijati ljude”, rekao je.
“Isključivo se o tome radi. A to nije ništa čime bi se naročito trebalo ponositi. Na svom statusu agenta 00 mogu zahvaliti mrtvim tijelima japanskog stručnjaka za šifriranje u New Yorku i norveškog dvostrukog agenta u Stockholmu. Vjerojatno posve pristojnim ljudima. Samo ih je odnio vihor svijeta, kao onog Jugoslavena kojega je Tito dao srediti. Ovaj posao zbunjuje, ali ako ti je to struka, radiš što ti se naredi”, objašnjavao je Bond 1953..
Neimenovani Jugoslaven mogao je biti Milovan Đilas, pisac “Nove klase” te uz Tita i Rankovića dio prvog poslijeratnog trijumvirata. Fragment istovremeno objašnjava i naslov filma “Licenca za ubijanje”, odnosno predmetnutog romana “Carte Blanche” (doslovno: “bijeli list”, punomoć koju primalac može po volji ispuniti; neograničena punomoć). Drugim riječima, globalizacijom je svijet prošao razvoj od Đilasa do – Ražnatovića. Ako je suditi po Bondu.
Neki novi čitatelji
Nova Bondova krv dolazi iz vještog pera, roman je napisan po svim boljim pravilima američkog trilera. Samo što to više nije Flemingov Bond “s dušom”. Nekako više pripada holivudskom svijetu “živućih mrtvaca”, nego onim briljantim Le Carreovim agentima Hladnog rata.
Treba reći da je Deaver oživio Bonda u paketu s njegovim profesionalnim kolegama iz prvog Flemingova romana. Tako se ovdje pojavljuju njegovi prijatelji: francuski tajni agent Rene Mathis i namještenik CIA-e Felix Leiter. Dakle, orkestar živih mrtvaca. “Carte Blanche” jednostavno nije roman za čitatelje “Casino Royale”. O njemu će presudu donijeti sasvim mladi, novi čitaoci. Isto ime, isto zanimanje, no sasvim druga i drugačija stvar. To više nije heroj naše ulice o kome je pjevao Jasenko Houra sa svojim Prljavim kazalištem.
