Kao svaka osobina u životu čovjeka, i partnerski odnos je živa tvorevina, koja se mjenja s godinama i iskustvom, dopunjuje i razvija, poput nas samih. Veza, u kojoj smo bili u dobu od 20 godina, sigurno se ne može upoređivati s onom u srednjim godinama. Isto kao što se ne može upoređivati naše tadašnje i sadašnje poimanje i iskazivanje ljubavi.
Zato je Ketlin Vajt, istraživačica partnerskih odnosa, zajedno sa svojim saradnicima razvila model mjerila zrelosti odnosa.
Prema tom modelu međuljudske odnose djelimo na tri nivoa:
1. Usmjerenost na sebe:
Na prvom nivou ne doživljavamo punoću i simbiozu partnerstva, u kojoj su važne i partnerove potrebe, želje i razvoj ličnosti, već smo egocentrično usmjereni na same sebe. Zanimaju nas samo sopstvene želje i planovi. Među partnerima nema otvorene i iskrene komunikacije.
2. Usmjerenost prema partneru:
Na tom nivou već počinjemo da uvažavamo partnera, koji ima svoja sopstvena prava, što je i u skladu s društvenim mjerilima. Svjesni smo da je prihvatanje i uvažavanje drugog obavezan dio prijateljstva i romantične veze. Međutim, tome još uvek nismo dorasli do te mjere da bismo na partnera gledali kao na samostalnu osobu, pogotovo ne samo s romantične strane.
3. Usmerenost zajedništvu:
Poslijednja faza je ujedno i najviši nivo zrelosti. U njoj imamo vrlo dobru intorspekciju u sebe same, znamo da izraživamo i zadovoljavamo svoje interese, a važan nam je i partner, njegove potrebe, motivi… Svojoj partnerki pružamo emocionalnu podršku, odlučujemo se za odanost i svjesni smo da u odnos, ako želimo da uspije, moramo da ugrađujemo svoje vrijeme i energiju.
Mladi se, iako se sami sebi čine odraslim, obično nalaze unutar prvog nivoa, a u najboljem slučaju na prelazu iz prvog u drugi nivo. S godinama, iskustvom i ličnim razvojem imamo mogućnost da postignemo treći, najviši i najzreliji nivo, piše Intimate Medicine.
Informer.ba
