Eh, da mi je znati po čemu će se mene pamtiti; po onome što sam napisao ili po svim tim glupostima koje sam napravio! – širi ruke Abdulah Sidran prisjećajući se razularenih dogodovština čiji je protagonist: onoga kad je za šankom u zagrebačkom teatru ITD zatražio od konobara gajbu piva pa, kad se na nju popeo, naručio viski; ili onoga kad je Pulom šetao u tuđim, nekoliko brojeva prevelikim papučama jer je svoje cipele ostavio u birtiji: slijedom muslimanskog običaja uvijek bi se izuo dok je s društvom sjedio i pio, a nakon posjeta zahodu nije više znao za kojim je bio stolom…
Sukurac
Što se pak tiče posjetitelja ovogodišnjeg pulskog sajma knjiga, oni će ovo izdanje te manifestacije pamtiti baš po Sidranovim anegdotalnim, ali britkim vivisekcijama društveno-političkog čemera kojim je ovaj prostor dobro natopljen, a koje je gost sajma izrekao na susretima s publikom.
”Ko me pita šta mislim o suživotu, ja ga pošaljem u sukurac. Ljudi žive, a ne su-žive. Suživot je atentat na život, osporavanje života, nešto što je došlo s nacionalističkim strankama, korak do apartheida, korak do rasizma”, kaže Sidran, govoreći prije svega o bosanskoj post-ratnoj situaciji u kojoj su se ljudi našli unutar sukoba identiteta kojima se prije nisu ni bavili nego su normalno živjeli u humanom skladu sa samima sobom i s drugima.
Od Sidranove biografije nema bolje ilustracije za ideju »drame identiteta i identitet drame« koja je ove godine glavna tema sajamskih zbivanja. Pjesnik, prozaik, filmski scenarist, školovan je u Sarajevu, a do početka rata u Bosni bio je zaposlen na TV BIH kao dramaturg. Jedan je od najznačajnijih scenarista u jugoslavenskoj kinematografiji, autor filmova »Sjećaš li se Dolly Bell«, »Otac na službenom putu«, »Kuduz«; majstorski je kandidat u šahu, danas živi u Goraždu, a u tek objavljenoj knjizi memoarske proze »Otkup sirove kože« razotkriva i dozlaboga tužnu porodičnu povijest i golootočko stradanje svoga oca.
Vrat
”Shvatio sam da imam vrat onda kad su me počeli daviti. Osvijestio sam svoj bošnjački, muslimanski identitet tek onda kad je počeo rat’‘, kaže Sidran, strašno ogorčen takozvanim mirovnim snagama koje licemjerno i hladno zahtijevaju od suprotstavljenih strana pronalaženje zajedničkog jezika.
Predrag Lucić je na promociji »Otkupa sirove kože« primijetio da je ta knjiga biografija čitave jedne epohe. U njoj Sidran obrađuje mnoga politička i društvena pitanja koja su aktualna i danas: pitanja ratnih zločina, logora, diktature, vjere, žrtava režima. Te su teme prirodno, bez šavova usađene u štivo koje teče glatko, hipnotičkim ritmom umješna pripovjedača. Jednak je užitak čitati Sidrana i slušati ga kako, kad pusti sjećanjima na volju, oživljuje obiteljske ručkove na kojima je radije puštao da mu se juha ohladi nego da jede trpeći »akustični teror« brata koji je glasno mljackao, ili kako prepričava anegdotu o čovjeku koji je triput robijao na Golom otoku, a kad je konačno pušten na slobodu, koristio svaku priliku da na sva zvona veliča i hvali maršala Tita. Upitan odakle mu volja za takvo ulizičarstvo, odgovorio je da je posrijedi prava ljubav – jer, »kako ga ne bih volio kad me opet može uhapsiti, bilo kad!«
Može li se pitanje Golog otoka ikad riješiti, zatvoriti jednom zauvijek to poglavlje? Sidran drži da je to moguće ostvariti, i to samo uz izdašno, sveobuhvatno istraživanje svih detalja vezanih za Goli otok. Kao zastupnik ideje da istina liječi, vjeruje da i druge nezacijeljene društvene rane trebaju takav pristup – otvoreno i predano bavljenje činjenicama.
Oko
One koji su Abdulaha Sidrana zavoljeli prije svega zbog filmova, najviše zanima njegov odnos s Emirom Kusturicom , o kojemu pisac nerado priča detalje.
”Nemojte me siliti da ga blatim. Reći ću vam samo da sam pokušao razgovarati s njime, da smo pretresli mnoge velike teme koje su obilježile naše živote, i da se gotovo ni u čemu nismo uspjeli složiti. Ono što je meni uzrok, to je njemu posljedica. Taj odnos prirodno odumire”, rekao je Sidran jučer, napominjući kako ipak neće zaboraviti da mu je upravo Kusturica platio operaciju oka, kad on sam za nju nije imao novca.
Posjetitelji književnih promocija znat će cijeniti i to što je Sidran, za razliku od većine samodopadnih, taštih autora sklonih ljigavoj samohvali, sposoban kritički napipati svoje granice: rekao je da bi sebi za ovu knjigu dao četvorku i da zna na kojim se mjestima nije imao snage više potruditi, prenosi Novilist.hr.
Novilist.hr/Informer.ba
