Jedan provokativni film koji je premijerno prikazan na Sandens festivalu, privukao je pažnju šire publike, kritičara, ali i seksologa.
„Surogat” (The Surrogate) je istinita priča o odnosu surogat partnera (Helen Hant) i njenog klijenta (Džon Hoks), pjesnika koji boluje od dječje paralize i želi da izgubi nevinost prije nego što umre.
Kada čujemo termin „surogat”, prva asocijacija nam je „surogat majka”, ženska osoba koja nosi i rađa dijete paru koji ne može da ima djecu.
No, i surogat partneri (ili seksualni surogati) postoje već godinama i pružaju potencijalno blagotvoren, premda često osporavane, usluge klijentima koji žele da poboljšaju svoje seksualno, fizičko i emotivno iskustvo.
Za surogat partnere se prvi put čulo 1960. kada su Vilijam Masters i Virdžinija Džonson počeli da vrše obuku na svom institutu.
Danas surogat partnere obično obučava Međunarodno udruženje za surogate u Los Anđelesu. Terapeuti i drugi stručnjaci za mentalno zdravlje svoje klijente upućuju na surogat partnere ukoliko procjene da ima potrebe za njima.
Ko bi trebalo da angažuje surogata? Svako ko želi da poboljša svoje seksualne vještine ili pak prevaziđe neki seksualni problem.
Surogati – muškarci i žene – sreću se sa različitim ljudima. Neki im se obraćaju jer su seksualno neiskusni i žele da steknu vještine prije nego što se upuste u odnose sa voljenom osobom.
Muškarci traže pomoć kada imaju problem sa erekcijom ili prijevremenom ejakulacijom a žene uglavnom ukoliko imaju problem sa bolnim odnosom ili ako teže doživljavaju orgazam sa partnerom.
Surogati takođe rade sa ljudima koji imaju problem multiple skleroze, cerebralne paralize, kvadriplegije ili drugih fizičkih problema kao što je to slučaj sa ženom po kojoj je „The Surrogate” snimljen.
Ali surogat partneri nemaju samo seksualne odnose sa svojim klijentima. Štaviše, neki nikad ne ni ne dođu do toga već se fokusiraju na druge razmjene nježnosti kao što su ljubljenje, dodirivanje, maženje i odgovori na pitanja o seksu.
Cilj je da se klijent osjeća sigurno i prijatno i da nema predrasuda ili strahova pri istraživanju seksualnih tema sa stručnjakom koji zna ne samo da vodi razgovor već i da pruži intimnost.
Kao i u slučaju terapeuta i klijenta tako se ni ovdje ne postavlja pitanje seksualne privlačnosti između surogat partnera i klijenta.
Mnogi seksualni terapeuti bi više voljeli kada bi njihovi klijenti sami poradili na seksualnim problemima sa svojim voljenim partnerima kao što to čine sa surogat partnerom.
„Uvijek svojim pacijentima kažem da ja ne mogu da znam da li je određena osoba fizički i psihički zdrava i prava osoba koja će zadovoljiti njihove potrebe,” kaže seksualni terapeut Madlen Kastelanos.
„Zbog toga (kao i zbog zakona o surogat partnerstvu u Njujorku i drugim državama) ne preporučujem to rado mojim klijentima. Uvijek ih savjetujem da porade na problemu sa svojim pravim partnerom.”
Glavni problem surogat partnera je što je to prilično nedefinisana oblast. Međunarodno udruženje za surogat partnerstvo ima svoj etički kodeks, ali on važi samo ako se surogat obučava u ovoj organizaciji ili je sa njom povezan. Bolji propisi bi doprinijeli zakonitosti nečega što je bitna ali neshvaćena profesija.
Vjerovatno se pitate po čemu se ovo razlikuje od prostitucije. Profesija surogat partnera je daleko od toga ali njena zakonitost je i dalje nejasna i stoga su mnogi stručnjaci u medicinskim krugovima podijeljenog mišljenja.
„Legalni status surogat partnera je nedifinisan u većini SAD i širom svijeta. To znači da generalno nema zakona koji regulišu ovu profesiju” piše na web sajtu Međuanordnog udruženja profesionalnih surogata.
Kada se osoba odluči za usluge surogata, nije joj lako da nađe takvog partnera. Iako je ova profesija cvjetala tokom seksualne revolucije sedamdesetih, danas to nikako nije slučaj. Na vrhuncu uspjeha, organizacija je imala 200 do 300 članova u Americi a sada broji oko 50.
Možda će nakon filma više ljudi postati svjesno značaja ovakvih partnera i njihove potencijalne uloge kao seksualnih iscjelitelja.
B92/Informer.ba
