Džonija Štulića isprovociralo je nedavno otvaranje rock kluba u Sarajevu pod njegovim imenom.
Tim povodom dao je neformalni intervju za Dnevni avaz u kojem se osvrnuo na eksploatisanje njegovog imena, kao i grupe ‘Azra’.
Razgovarala: Larisa Sarajlić-Ramović
‘Četiri puta sam s tobom razgovarao i sada, zaista, ne bih. I to što sam do sada uradio, mimo je svih mojih pravila. Nemoj se ljutiti, ali jednostavno, ne želim govoriti za javnost’ – rekao mi je Džoni Štulić kada sam ga u srijedu u podne pozvala u njegov dom u holandskom Utrehtu, gdje muzička legenda živi više od dvadeset godina u, rekli bismo, samoizabranoj izolaciji, iz koje kategorički odbija kontakte s novinarima.
Nisam insistirala. Jer, radeći brojne ekskluzivne intervjue sa Štulićem, veoma dobro znam da se kod njega ne može apsolutno ništa postići ‘nasilu’ i da je teško utjecati na njegov stav. Ipak, dok smo vodili neformalni razgovor, nepredvidivi Džoni se otvorio i progovorio je o eksploatisanju u prvom redu njegovog imena, kao i grupe ‘Azra’.
Isprovociralo ga je nedavno otvaranje rok kluba u Sarajevu pod njegovim imenom, posvećenom upravo Džoniju Štuliću, o čemu je saznao na internetu. Ali, to je, kako kaže, ‘samo jedan u nizu, jer toga ima po cijeloj bivšoj Jugoslaviji’. Također nam je otkrio šta namjerava poduzeti protiv onih koji objavljuju kompilacije pjesama grupe ‘Azra’ bez njegove saglasnosti.
To je prevara
‘To nema veze sa mnom. Ja sam, načelno, uvijek bio protiv toga. Mrzim idole, nikada nisam bio idol, nikome ne mogu da zabranim da mu budem idol, ali sigurno neću dozvoliti da to od mene rade. Ja sam protiv toga. To je prevara. Ima tamo milione drugih imena – ima Ilidža, ima Igman, ima Himzo Polovina, ima njegovo vlastito ime, ali nikako ja, jer sam strogo protiv toga’ – rekao je Štulić na početku ekskluzivnog intervjua za ‘Dnevni avaz’ o otvaranju kluba u Sarajevu.
– Nisam mogla ni pomisliti da znate da se taj kafić otvara u Sarajevu.
Ni ja, ali hrđa nađe hrđu. Neka odmah promijene ime, jer ću ih, naprosto, ganjati. Ja ne živim ni na čiji račun, a pogotovo ne živim na njihovim bankovnim računima. Neka mi se skinu sa moga. Protiv sam da me eksploatiraju. To je za njihovu korist. Nije to što ja nemam ništa od toga nego sam protiv takvih stvari. Takvih stvari u moje vrijeme nije bilo i kafići su izvrsno radili. To je upereno protiv mene, a ja to nisam zaslužio i onda sam pogođen.
– Čovjek tu ništa ne može poduzeti.
Može. Mnogo stvari se može, samo, to su stvari koje ništa dobro sa sobom ne nose. To je ružno, ja to izbjegavam gdje god mogu, ali… Niko me ništa ne pita. Ja sam protiv toga. Zbog tog istog razloga oni se ne usuđuju staviti ‘Bijelo dugme’ i Merlina, znaju da će oni odmah reagirati. A za mene ih boli briga.
– Ljudi koji vole ‘Azru’, ovdje su to lijepo dočekali.
To nema veze. Ja isto volim mnogo stvari, ali to je moja osobna stvar. Kafić je posao kao i svaki drugi, to uopće nije naivno. To sve košta. Izvoli, radi na svoj račun, ja nemam veze s tim.
– I Vaše kompilacije izlaze, CD-ovi, sabrana djela…
Ja to sve znam. Hrđa odmah nađe hrđu. To nije moja krivica, ja tu ništa ne mogu. Zna se to vrlo dobro, samo što se svi prave ludi. Dok ga ne udariš, boli ga briga.
– Povukli ste se u Holandiju, ne dolazite ovamo…
Pusti to! Mrzim to! Neću uopće o tome da razgovaram. Ja ne eksploatiram tuđe i ne živim na tuđi račun, ja sam uvijek radio svoju muziku. Imaš svoje.
– Samo pošteno od svog rada.
Ne znam je li pošteno ili nepošteno. Ja stvarno nemam ništa s njima, šta on ima sa mnom? Ko god.
– Nije važan ovaj slučaj, kažete da po bivšoj Jugoslaviji ima još toga. Ja imam tih Vaših sabranih kompilacija, CD-ova koliko hoćete. Vjerovatno je sve to objavljeno bez Vašeg znanja i dozvole.
Sve je objavljeno bez mog znanja. Šta ja imam od toga? Ja radim na tome da sve to povučem. Ali, neće bagra da se skine, šta da mu radim.
– Ne znam, jedino sudski da ganjate, pravnim putem.
A, pravnim putem. To je odavno prešlo sve granice, ja to znam. Ja sam to sve vrijeme govorio, ja to govorim još od 1977/1978., ali… Šta čovjek može poduzeti? To su ružne stvari, ne volim ništa od svega toga. Uspjeli su da pokvare sve što uhvate, šta ja mogu kada svi kvarno rade.
– Ali, nisu ‘Azru’ pokvarili.
Kako ne! Od samog početka, katastrofalne ploče… Ma mislim, sve živo se kvarilo. Tek sam se u posljednjih nekoliko godina oporavio od tih prethodnih 30. Sve je bilo kvarno. Ali, onda je bilo zajedništvo pa si morao biti s njim. To je ipak dobra stvar. Kaže se da nijedan vrag nije toliko crn kao što izgleda. Ja nikada u životu nikoga ne bih pogledao da nisam morao, morao sam se družiti s njima. Takav je bio sistem. Uvijek je neko vrijeme, šta ja mogu, nisam ga ja napravio.
– Zašto ne tužite ove što su Vam nakon devedesetih izdali kompilacije bez Vaše dozvole?
Tako je. Od rata nikome nisam dao dozvolu da objavi moj CD. Do rata je to nekako išlo, jer je bilo zajedništvo, ali mislim, moji ugovori su trajali samo šest mjeseci. Doslovce i bukvalno, ništa više preko toga. A ovo poslije rata, to nema veze sa mnom.
– Zašto ih ne tužite?
Radi se na tome. Ali, to, opet, nije moja krivica.
– Niko nije ni rekao da je to Vaša krivica. Jedina Vaša ‘krivica’ je to što ste dobri i što Vas raja voli.
To uopće nije istina. To su laži i predrasude. Niti mene ko voli, niti ja koga volim, ali pjesma je dobra i kada se uspoređuje s drugima, onda se vidi da je dobra. A šta to ime veze da li te neko voli ili ne?
– Nisam ni mislila baš da vole Vas lično, kao Džonija Štulića, nego vole Vaše pjesme.
Ne! Ja mrzim te stvari. Stvarno mrzim te stvari. Ja samo volim da sviram, volim pjesmu, volim knjigu… Kao što svako nešto voli i to je sve. To je sve. Ali, ništa nema od toga. Novac koji ti okrećeš, nije tvoj, mijenja ruke, pa niko ga ne odbaci. Kakve to veze ima s ljubavlju? To su lažne stvari, te idolotarije, ti fan-klubovi. Mrzim te stvari. Pozitivno ih ne volim. Neću da imam ništa s njima.
– Šta sada svirate?
Ono što imam da sviram. Ima toliko toga. Moraš stalno svirati te stvari, inače zaboraviš. Narodne pjesme su vrlo lijepe. One mi odgovaraju, jer tamo imam prostora da pjevam. Ne mogu pjevati na svoje kad su napravljene na ritmu, na sasvim drugom principu, na riječima koje ja mrzim, ali tako su napravljene. Narodne su sačuvane zato što su imale ariju, melodiju. Volim da pjevam i konačno sam propjevao. Ne idu bijele čarape s crnim pantalonama. Naprosto, dobro pjevanje nije išlo s onim šta sam ja predstavljao. Ali, kad te ljudi upamte po prvoj roli, oni te cijelog života po tom gledaju. A kako sam ja svirao s bendom, ispao sam kreten i nakon 30 godina, tek sam se sada malo oporavio, pod stare dane, što se muzike tiče.
– Postavljate li s vremena na vrijeme svoje izvedbe narodne muzike na YouTube?
Nije to moj kanal. To je od drugog čovjeka kanal, ali naravno da pošaljem pjesme koje se postave. Ovo zadnje što ja sviram.
– Znači, ipak Vam u neku ruku godi da ljudi to vide?
Ne! Ja sam primoran na to. Zato što je mimo mene hiljade i hiljade priloga. A ja mrzim te stvari, ali kada se već radi mimo mene, onda barem nešto što ja mislim da vrijedi. Inače ne bih nikada. Šta će mi to?!
– Jeste li, inače dobro, je li hladno u Holandiji?
Nemam pojma, nemam vremena za sebe. Došao sam u takvu životnu dob da nemam vremena. Pojma nemam. Vrijeme mi curi, imam toliko toga da napravim, a ne stižem. Šta da radim… Sada sam ja u tim godinama kada vrijeme ide turbobrzo (59 godina, op. a.). Do 30 ti stoji, a poslije…
– Pišete li?
Završavam ovo što imam pa će to još ovu godinu potrajati. Ima toga mnogo. Kod latinice mi tri slova nikako ne odgovaraju – Dž, Lj, Nj. To, inače, nije problem, ali kad radiš indijska imena iz ‘Mahabharate’, kod njih nije, recimo, ‘lj’ nego ‘l’ i ‘j’. Zbog toga ubacujem tri ćirilična slova i onda nema nikakve zabune. I sada je to pismo kakvo treba da bude – svako slovo ima svoj znak. Ja sam slabo pismen čovjek, nikada jezik nisam znao.
– Slabo pismen?! A objavili ste 15 knjiga u Srbiji.
Upravo se nepismeni ljudi bave izdavanjem.
– Skromni ste.
Uopće nisam skroman. Dobro, nisam toliko nepismen, ali stvarno nikada jezik nisam znao. Pojma nemam o jezicima. Nabadam.
– Kada ćete doći u Sarajevo?
To ni ja ne znam. Stvarno. Uvijek imam problema da to objasnim ljudima. Jer, to niko ne zna, ko ne zna. Gladan sitom ne vjeruje. Kada se maknem iz nekog, nazovimo to uvjetno mog prostora, ja sam u vanjskom svijetu. U tom vanjskom svijetu ja doslovce, bukvalno nemam šta da radim ako ne radim. I gdje god sam – bilo to u hotelskoj sobi ili u palači ili na ulici – moram ili da zurim u zid ili da idem po kafićima. Šta drugo da radim kad ne radim? Mogu jedino da radim kad sam sam sa sobom ili na svom prostoru. Moram da radim 16 sati barem, ono ostalo idem na spavanje.
Informer.ba
