U antologijskoj “Katalonija Sparta Galicija”, Damir Avdić pjeva “danas gori Grčka, sutra sva planeta”, “nema više keša, ne da nam ga Angela”, a ni Grci ni Španjolci ne bi više da se vrate u “fabrike stare”. Mislite što hoćete, ali teško da je najgnjevniji čovjek Balkana u krivu. Ili da nije u pravu kad u “Demokratiji” kaže kako je ista u posljednjem desetljeću pretvorena u podvalu neoliberalnog kapitalizma, dok se sloboda revolucije odavno pretvorila u laž.
Udario, dakle, “bosanski Psiho” po kapitalizmu i njegovim podvalama, ali nije ostao dužan ni onima koji sline za istočnoeuropskim socijalizmom. Opleo “Diplomatz” i po Žižeku kojeg trpa u isti koš s Lady Gagom te po onima kojima se odgovor na sve probleme svodi na majicu Che Guevare i džoint.
Udario Avdić i po povampirenoj desnici i po jalovoj ljevici, ali se sjetio Bakunjina kojeg su zaboravili jer nije bio fotogeničan. Marxu, kaže, “reizdali sva izdanja” pa ga “citira svaka budala” i “najavljuje pad kapitalizma” što se unatoč državnim dugovima, bankarskim marifetlucima, megaprofitima krupnog kapitala te sve većoj vojsci nezaposlenih i siromašnih još nije dogodilo.
Godina crva
Na svom četvrtom albumu Avdić je ponovo sam, s mikrofonom i električnom gitarom odvrnutom na jedanaest te rifovima za koje bi ubili AC/DC, Black Sabbath, Sex Pistols i Black Flag . Razračunava se sa svjetskim problemima, ali nije ostao dužan ni Balkanu na kojem je “nacionalni ud eksplodirao u socijalističkom kondomu” pa se sva akcija svela na lupanje “kurcem po tastaturi” uspaljenih nacifašističkih idiota.
Koga u zemljama ustaša, četnika, partizana, estradnjakuša i narodnjaka briga za radništvo u okovima dužničkog ropstva konzumerističkog raja ili u tami vječnog spokoja nezaposlenosti vrle neoliberalne ekonomije?
U takvoj “klimi” nije Avdić jedini koji tako razmišlja, svaka bi zemlja mogla “biti Deutschland, a svaka himna Über Alles”, a 2012. godina u kojoj će se “gostit’ samo crvi” dok će se za “barel nafte” tražiti “sto barela krvi”. “Ustat’ će sirotinja, poslije hljeba i igara”, ali “čekat’ će ih giljotina”, a “oni što ih povedoše, položit’ će mermer, poklonit’ se najboljim sinovima i otić’ na dernek”, zaključuje Avdić.
Veliki pjesnik
Kako god okrenemo, nagrabusili smo, ali neka vas to ne spriječi da zapjevate s velikim pjesnikom kroz kojeg kao da progovaraju i na neko novo staro zlo upozoravaju postrijeljani španski borci, I. G. Kovačić i žrtve ratova devedesetih, a čije pjesme ne nude rješenje, pa čak ni humor, ali ipak dovode do katarze, liječe frustraciju i dižu pognutu glavu. Baš kao nekoć pjesme Guthrieja i Dylana, odnosno Strummera, Lennona i Rottena.
Jutarnji list/Informer.ba
