Branimir Džoni Štulić rođen 11. aprila 1953. godine u Skoplju nekadašnji je pjevač i gitarista jugoslovenske rok grupe Azra. Smatra se kontroverznim autorom i jednim od najvećih mističara jugoslovenske rok scene.
Gitaru je počeo da svira od prvog razreda gimnazije, a tokom 1970-ih sa akustičnom gitarom obilazi zagrebačke tulume, na kojima svira svoje i tuđe kompozicije. Jedno vrijeme studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali je studije napustio. Početkom 1970-ih osniva grupu Balkan sevdah bend s kojom svira sve od autorskih pesama, preko sevdalinki i narodnjaka, do Bitlsa (The Beatles). Nakon uticaja panka i novog talasa, Štulić je modifikovao svoj zvuk i neke stare akustične pjesme preradio u električnoj varijanti. Godine 1977. formirao je novi bend po imenu Azra.
Prvi album Azre izašao je 1980. godine i smatra se jednim od najjačih debija u istoriji jugoslovenskog roka. Samostalno i sa grupom Azra, snimio je 16 muzičkih albuma, od kojih su mnogi prodati u tiražu većem od sto hiljada primeraka, s ukupnim brojem koji premašuje više od milion prodatih nosača zvuka. Od početka 1990-ih živi u Utrehtu, Holandija, i bavi se pisanjem i prevođenjem grčkih klasika.
Djetinjstvo
Njegov otac Ivan Štulić porijeklom je iz Nina kod Zadra. Služio je kao oficir JNA u tenkovskoj jedinici u kasarni „Maršal Tito“ u Skoplju. Godinu dana nakon što je Branimir rođen, njegova majka Slavica rodila je i drugo dijete, njegovu mlađu sestru Branku. Kada mu je bilo pet godina, otac je dobio premještaj u Jastrebarsko, nadomak Zagreba, gdje se čitava porodica preselila u novi stan krajem 1950-ih. Branimir je nastavio da pohađa osnovnu školu u Jastrebarskom i bio je odličan učenik. Godine 1960. porodica se seli u Novi Zagreb, u novoizgrađeno naselje Siget u stan na 11. spratu, gdje Džonijeva majka i danas živi. U tom naselju, kada su se Štulićevi doselili, još nije bilo škole, pa su roditelji Branimira upisali u školu u obližnjem Trnskom. Na ljetovanje su često išli u Nin, koji Džoni smatra „prekrasnim gradićem i povijesnim mjestom.“ U jednom intervjuu izjavio je da mu je mogući predak Grgur Ninski.
Džoni je kao tinejdžer počeo da luta ulicama Zagreba, gdje se početkom 1960-ih rađala rok i hipi scena. Djetinjstvo u Skoplju je obilježilo njegov govor, pa su zbog neobičnog naglaska u zagrebačkim gradskim krugovima mnogi mislili da je Bosanac. Upisao je Šestu gimnaziju na Gornjem gradu. Pored gimnazije se nalazilo rok okupljalište Lapidarij (popularno Lap), gdje su Džoni i ostali izlazili. U prvom razredu gimnazije počeo je svirati akustičnu gitaru. Prvu akustičnu gitaru mu je pozajmila drugarica Maja Oštir. Toliko ju je dugo zadržao kod sebe i svirao, da je prilikom vraćanja morao izmijeniti sve pragove na vratu instrumenta.
Krajem 1960-ih su na ulicama mnogih gradova Evrope, pa i Zagreba, počeli studentski nemiri, što je uticalo i na mladog Štulića. Gimnaziju je maturirao 1972. godine sa radom „Pariška komuna“, koji je ocijenjen odličnom ocjenom. Rad oslikava njegovo zanimanje za socijalne teme, a pisan je neposredno nakon događaja u Hrvatskoj 1971. godine. Štulić je imao tek dvojku (dovoljnu ocjenu) iz hrvatskosrpskog jezika.
Nakon gimnazije Štulić je prvo odslužio vojsku. Otišao je u proljeće 1973. godine a vratio se 15 mjeseci kasnije i počeo studirati.
“Kada sam došao iz vojske upisao sam fonetiku i povijest ali to sam napravio isključivo zato da bih imao alibi pred starcima. Morao sam nešto raditi, meni je život kod kuće oduvijek bio pakao. U njoj sam se osjećao kao stranac. Upisao sam se, dakle, da bih dobio na vremenu, jer nisam mogao očekivati da ću odmah moći živjeti od muzike”, ispričao je Štulić u prvom intervjuu Poletu, 30. januara 1980. godine.
Štulić je studirao Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a odsjek je više puta mijenjao (fonetika, istorija, sociologija). U to vrijeme Štulić se fanatično posvetio akustičnoj gitari, akordima, tekstovima i komponovanju. Pošto mu je otac zabranio svirku u porodičnom domu u Sigetu, Štulić je sviranje preselio u podrum Filozofskog fakulteta, gdje je svirao svaki dan od dva do devet. Na fakultetu se Čupko (kako su ga tada zvali) uglavnom družio s ljudima koje je zanimao anarhizam, a svoje „revolucionarne“ aktivnosti su uglavnom izvodili za šankom.
1970-ih sa akustičnom gitarom obilazi zagrebačke tulume, na kojima je svirao svoje i tuđe kompozicije. U to vrijeme je kosu pleo u dugačak perčin, na glavi je nosio heklanu kapicu, izučavao je mudrosti indijske filozofije i pjevao uglavnom romantične balade. Džoni je jedno vrijeme bio vegetarijanac. Neko vrijeme je boravio kod kolege Bože Kovačevića, koji je studirao filozofiju i sociologiju. Božo je u sobi 22 u studentskom domu na Savi kao ilegalce udomljivao razne mlade umjetnike, među kojima su bili Ivan Ivas, Darko Rundek, Jura Stublić i drugi. Štulić bi došao rano izjutra pa bi satima svirao u Božinoj sobi. Stanari nisu mogli učiti, razgovarati, a nerijetko ni zaspati od njegove svirke
Tih godina je Štulić ljetovao na ostrvu Silba, gdje su mladi alternativci (članovi Buldožera, Lajbaha, Irvina i drugi) provodili vrijeme svirajući i sunčajući se nagi, odnosno upražnjavajući nudizam. Tamo je i svirao u ljetnjem bendu „Dobra voda“, koji je imao petnaestak akustičnih gitara i svirao klasiku, makedonske narodne pjesme i obrade Bitlsa. Na tom ostrvu je upoznao i Graciju Pedić, u koju je bio zaljubljen i kojoj je posvetio čuvenu pjesmu Gracija, napisavši je za jedan dan. Tu je ljetovala i austrijanka Suzi F. iz Beča, s kojom je bio u kratkoj ali strasnoj vezi i kojoj je posvetio pesme „Suzy F“ i „Hladan kao led”.
Inače, Štulić je mnogim svojim djevojkama i prijateljicama posvećivao pjesme, a nekima je i svirao pod prozorom. Mada ga hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić smatra „odvratnim seksistom, muškom šovinističkom svinjom“, žene koje su ga voljele smatraju ga najnježnijim muškarcem kojeg su upoznale.
Fakultet nije završio, odnosno „zalutao“ je negdje „između prve i četvrte godine“. Dogurao je do šestog semestra, ali nagomilavši veliki broj nepoloženih ispita (pošto je tada polaganje nekih ispita moglo da se odlaže do diplome), Džoni napušta fakultet.
Sviranje
Mnogi Džonijevi poznanici iz tog vremena govore da on nije znao note, da je svirao prosječno i da mu ukus nije bio u skladu s vremenom. Smatrao je da je sevdah naš autentični zvuk, koji najbolje dolazi do izražaja u makedonskim pjesmama. Iako samouki gitarista, on je vježbao danonoćno, i uvijek je bio u potrazi za prostorom za vježbanje. Prva grupa koju je osnovao se zvala Balkan sevdah bend. Svirali su sve, od autorskih pjesama, preko sevdalinki, narodnjaka, do Bitlsa. Glavni hit im je bila pjesma Balkan koju je Štulić napisao po povratku iz vojske, 1974. godine, a izvorno je vukla na melanholičnu bosansku sevdalinku. Zbog njegovog, još uvijek neizgrađenog glasa, prijatelji su ga odgovarali od pjevanja.
Tek pod uticajem panka i novog talasa, Štulić je modifikovao svoj zvuk i neke stare akustične pjesme preradio u električnoj varijanti. Na te promjene dosta je uticao prvi zagrebački nastup Pankrta, kojima je bio oduševljen (što je i opjevao u pesmi Balkan). Ubrzo nakon toga je korijenito promijenio imidž, ošišavši dugu kosu i obrijavši bradu i brkove. Tada je Štulić samom sebi dao nadimak Džoni, umesto dotadašnjeg Čupko. Svoje iskustvo sa Balkan sevdah bendom je kasnije komentarisao: „Balašević je zadnji roker prema onome što smo mi tada radili. Ja u stvari nisam brutalan čovjek, to su me tek kasnije naučili.“
Azra
Prema legendi, januara 1977. godine za šankom Teatra TD u Zagrebu, lokalni anarhisti su ispijali lozu i pričali o politici, slaveći jer je Đoko Grgac (kome je posvećena pjesma Jablan) dobio kćerku, kojoj je trebalo dati ime. Tada je Džoni izrecitovao stihove čuvene Hajneove pjesme Azra, koja se u prevodu Safvet-beg Bašagića peva kao sevdalinka:
Kazuj robe, otkuda si, iz plemena kojega si?
Ja se zovem El Muhamed, iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube i umiru kada ljube.
Tako su isto veče dobili ime Azra i Đokinaa kćerka i Džonijev novi bend. U prvom sastavu Azre, osnovanom januara 1977. su bili:
Branimir Štulić – vokal i gitara
Josip Juričić – gitara
Branko Matun – bas
Paolo Sveci – bubanj
U početku je Azra vježbala u jednoj baraci blizu Filozofskog fakulteta. Ali, ova postava nije dugo potrajala jer članovi benda su se često mijenjali. Kasnije je neko vrijeme vokal u Azri bio Jura Stublić, a Džoni je samo svirao gitaru, jer je htio da odustane od pjevanja. 1977/1978. godine Azra nastupa sa Jurom Stublićem, Jurijem Novoselićem, Marinom Pelajićem i Mladenom Juričićem. Ubrzo se čitava ekipa odvaja od Džonija i formira sastav Film (kasnije se Džoni sveti Juri Stubliću pjesmom „Roll Over Jura“). U to vrijeme Džoni postaje član Parnog valjka, ali ni ta kombinacija nije dugo potrajala. Vrativši se ideji Azre, Džoni za stalnog bubnjara prihvata Borisa Lajnera koji je u to vrijeme svirao sa grupom Haustor. Lajner je živio u istom kraju kao i Džoni, u zgradi do njegove. Studirao je vajarstvo.
“Džoni je tražio bubnjara… kada je ta informacija došla do mene, javio sam mu se telefonom i iduću smo se večer kod Sahera našli u sobi. On je već imao 16-17 svojih pjesama i za sat vremena sve smo ih uvježbali. Ja sam lupkao po nekakvom jastuku, a Srđan je svirao bas”, rekao je Lajner u intervjuu za Heroina Nova, marta 1995. godine.
Dugo su tražili adekvatnog basistu, tako da su njih dvojica sami snimili prvi singl sa pjesmama Balkan i A šta da radim. U studiju su im pomogli Zlatko Mikšić Fuma, basista Parnog valjka, prateće vokale pjevao je Mladen Juričić, gitarista Filma, Husein Hasanefendić je svirao gitaru i obavio produkciju, a električnu violinu je svirao izvjesni Relja. Debi singl pokreće prve pozitivne kritike. Azri se uskoro pridružio basista Mišo Hrnjak, čime je formiran trio koji je snimio ključne ploče Azre. Štulić je nastavio sa svojom idejom „partizanskog proboja“, pa je grupa tokom ljeta svirala po trgovima na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa publikom. Početkom 1980-ih, Štulića je na prve koncerte svojim automobilom vozila njegova tadašnja djevojka Branka Bakarić, starija kći poznatog političara Vladimira Bakarića, kojoj je posvetio pjesmu Odlazak u noć. Prvi album Azra snima u proljeće 1980. godine u sljedećoj postavi:
Džoni Štulić (glas, gitara)
Mišo Hrnjak (bas gitara, glas)
Boris Lainer (bubnjevi, glas)
Za producenta je odabran Drago Mlinarec jer je Hus bio zauzet. Iako Džoni uopšte nije bio zadovoljan produkcijom, album je imao odličnu prođu kod publike. Na debiju se našla i čuvena balada Gracija, koju je napisao nekoliko godina ranije. Jedna od najupečatljivijih stvari je Štulićevo uzvikujuće, gotovo bolno pjevanje i tekstovi sa temama koje dotadašnja scena nije poznavala. Dobar prijem prvog albuma otvorio je Azri vrata Jugotona i Džoni je ubrzano sređivao pjesme koje je ranije napisao i pisao nove. Januara 1981. godine Džoni je odbio da svira na predstavljanju zagrebačkih grupa u Domu omladine Beograd, organizovanih u paketu pod nazivom „Pozdrav iz Zagreba“. Par nedjelja kasnije Azra je sama došla u Beograd i tokom tri dana sa pet koncerata trijumfovala u SKC-u.
Ubrzo je Štulić počeo sa Azrom dobro da zarađuje, ali nikada nije imao mnogo novca jer ga nije štedio već rasipao. Tako se jedne jeseni Džoni pojavio nedaleko od zagrebačkog kafića „Blato“ u starom mercedesu. On je neko vrijeme sjedio za volanom, dok su mu prijatelji gurali auto, a potom je i sam iskočio i izgurao auto na pločnik. Do ovog auta je došao trampom sa Huseinom Hasanefendićem Husom (iz Parnog Valjka), kome je dao novu gitaru za stari mercedes, kojeg nije dugo vozio.
Sljedeći dupli album Sunčana strana ulice iz 1981. godine je producirao sam Džoni, što će kasnije redovno činiti. Među dvadeset četiri pjesme uvrstio je neke iz najranijeg perioda. Pored ljubavnih pjesama, na ovom albumu se našlo i nekoliko angažovanih, poput „Poljska u Mome srcu“ i „Kurvini sinovi“, upućenih Sovjetima. Jugoton je jedino insistirao da se uz naslov pesme Kurvini sinovi dopiše da je upućena „imperijalizmu i hegemoniji“. 1980-ih Džoni se panično bojao da će se zatvoriti granice, da će nas okupirati Rusi i da će ostati zarobljen u Jugoslaviji. U to vrijeme vlada SFRJ je donijela odluku o plaćanju depozita za izlaz iz zemlje, što je samo pojačalo Džonijev strah i paranoju: „Zatvorit će granice, nikam ne bumo mogli!“, govorio je.
Poslije turneje po cijeloj Jugoslaviji, koja je trajala tokom ljeta i jeseni, Azra je u zagrebačkom klubu Kulušić oktobra 1981. godine održala sedam koncerata zaredom, čime su definitivno potvrdili status predvodnika. Nastupi su snimani za trostruki živi album Ravno do dna. Uoči izlaska ploče, Azra je održala sedam rasprodatih koncerata u beogradskom SKC-u. Jedne večeri im se priključio i Vlatko Stefanovski u pjesmama Balkan, Lijepe žene prolaze kroz grad i Obrati pažnju na posljednju stvar.
Sljedeći, dupli album Filigranski pločnici izlazi već juna 1982. godine. Na njemu su politički komentari još direktniji. Tko to tamo pjeva upućena je drugu Titu, 68 propalim revolucionarima, Pavel romantičnim revolucionarima, Gorki okus političkim prognanicima, a nastala je povodom zabrane zbirke pesama Vunena vremena i hajke na autora Gojka Đogu.
Probivši se na domaćem terenu, Džoni je namjeravao da ode za Ameriku i ostvari svjetsku slavu, ali su ga odbili za vizu, jer kada su ga upitali: „Gospodine Štuliću kako možemo znati da ćete se vratiti?“, on je odgovorio: „Pa, moram porez platiti“.
Ne uspijevajući da stigne do Amerike, Džoni odlazi u Evropu da tamo okuša muzičku sreću. 1983. godine sami Štulić i Lajner u Frankfurtu snimaju ploču Kad fazani lete, jer je basista Hrnjak u međuvremenu napustio grupu (i muziku uopšte) posvetivši se Jehovinim svedocima.
“On je spasio svoju dušu. U Jehovinim svjedocima. Hodočasti po svijetu, javio mi se prije nekoliko godina i kazao da se osjeća kao u pustinji. Da jedini ima vodu, a tisuće žednih su oko njega. Što ćeš ljepše za jednog čovjeka”, Lajner u intervjuu za Heroina Nova, mart 1995.
Sljedeću ploču Krivo srastanje Džoni snima 1984. godine takođe sa Lajnerom u Frankfurtu. Na njoj se nalazi i obrada stare narodne Klinček stoji pod oblokom. U to vrijeme je Štulić već par godina (od 1981.) bio u vezi sa Snježanom Banović-Dolezil, pozorišnom rediteljkom, a prestali su se zabavljati 1984. godine, njegovim odlaskom u Holandiju, gdje je upoznao Jozefinu Frudmajer, svoju buduću ženu. Džoni je Snježani posvetio pjesmu Volim te kad pričaš.
1984. godine Džoni sa Lajnerom odlazi u Holandiju. Tamo pravi nove pjesme i stare prevodi na engleski jezik, s ciljem izdavanja na evropskom tržištu.
“Njemu je cilj bila Amerika, ali nije dobio vizu, pa je otišao u Nizozemsku; to mu je bila stepenica prema Americi. Ja sam ostao u Zagrebu studirati, kad me je pozvao da dođem u Nizozemsku, jer da ima nove pjesme i studio za snimanje. Prvo, Džoni nije znao engleski, njegovo tvrdo meksikansko pjevanje nije publici u Nizozemskoj išlo u uši. Drugo, to je bila 1984. ili 1985. godina, kad je već došao sofisticiraniji zvuk. Mi smo izgledali kao arhaični rokerski bend. No, bez obzira na zvuk, pravi razlog što se njegove pjesme nisu tamo prihvaćale bio je taj što su govorile o temama vezanima za ovo naše podneblje. Dvije smo se godine borili i snimali pjesme u Nizozemskoj, da bi se to završilo dvostrukim albumom koji je izašao ovdje, a ne tamo”, Lajner u intervjuu za Nacional, 19. januar 1995.
Štulić se u to vrijeme oduševio Amsterdamom i slobodama koje vladaju u gradu. Amsterdam je vidio kao budući dom gdje će postići nove vrhunce svoje karijere. Naglas se nadao kako će zapadnjaci prepoznati njegov pjesnički dar i prigrliti ga kao „novog rok Mesiju s Istoka“. Te nade je osnaživalo i poznanstvo s Donom Vilardom, čovjekom koji je godinama sarađivao s Roling Stonsima.
“Bili smo zajedno u Nizozemskoj, slali te stvari u Ameriku, podosta naivno, pjesme na hrvatskom, a Džoni je sve to tvrdoglavo htio isfurati vani. Sve se to zapravo izgubilo u nizozemskim kanalima i nije našlo pravi put”, Lajner u intervjuu za Heroina Nova, mart 1995.
Oni koji su tada susretali Štulića, kažu da je čašćavao i znance i neznance pićem, ubrzano trošeći zarađenu ušteđevinu. U Holandiji je Džoni snimio trostruki album na engleskom jeziku „It Ain’ Like In The Movies At All“, za koji na zapadu nije uspio da nađe izdavača. Album je izdao tek po povratku u zemlju, gdje je slabo prošao.
Nakon tri godine odsustva, Štulić počinje ponovo da svira u Jugoslaviji 1987. godine, kada se vratio u zemlju zajedno sa novim basistom Stivenom Kipom (Stephen Kipp), za kojeg kaže: „Našao sam ga na ulici, jednostavno sam ga našao. To uvijek ide tako, vidio sam ga kako svirucka i pokušao.“ Iste godine izlazi album Azre pod nazivom Između krajnosti, u novoj postavi:
Džoni Štulić (glas, gitara)
Jurica Pađen (gitara od 1987.)
Stiven Kip (bas gitara od 1987.)
Boris Lainer (bubnjevi, glas)
Tokom 1988. godine ova ekipa je na turneji snimila posljednji, četvorostruki živi album Zadovoljština, na kome se pored starih pjesama, nalaze i neke nove, uglavnom obrade. Nakon koncerta u zagrebačkom Domu sportova, Lajner napušta grupu i nastavlja da svira s Maksom Juričićem i Srđanom Saherom u Vješticama. Azra ubrzo nakon toga prestaje da postoji.
“Rastali smo se vrlo ružno, sve je završilo gotovo brutalnim obračunom. Govorio je da trener mora vikati i na najboljeg igrača u timu pa smo se na kraju gotovo i potukli. Bilo mi je dosta njegovih pritisaka, a obično bi presing vršio upravo na mene”, Boris Lajner.
Mnogi ljudi koji su sarađivali sa Džonijem, uglavnom ga opisuju kao hirovitog, svojeglavog, tvrdoglavog, tiranina, svađalicu i egomanijaka.
Solo
1988. godine Štulić u Zagrebu snima solistički dupli album Balkanska rapsodija. Radeći na albumu u tri mjeseca je promijenio pet boravišta „seleći se ka Don Kihot budući me je i rođeni ćaća iz stana potjerao.“ Album je završen uz producentsku pomoć Australijanca Teodora Janija (Theodore Yannie). Nekoliko pjesama je na engleskom, a prisutni su i zvuci makedonskog folklora, pa i domaćeg popa, jer je obradio pjesmu Traži mene sastava S vremena na vreme. Od 1989. godine Štulić je prilično ublažio zvuk i počeo je da nastupa pod svojim imenom uz pratnju Sevdah šatl benda (Sevdah Shuttle Band).
Početkom 1990. godine Džoni je snimio ploču Balegari ne vjeruju sreći sa Sevdah Šatl Bendom koji su činili Jura Pađen, Tomislav Šojat i Branko Knežević. Sa nje se izdvajaju obrade “Lilly Of The West” iz repertoara Bob Dilana koja je u Džonijevom prepjevu dobila naziv Usne vrele višnje, kao i Štulićeve pesme Voljela me nije nijedna i Meni se dušo od tebe ne rastaje. Poslije koncerta na Hvaru 15. avgusta 1990. godine Sevdah šatl bend prestaje da postoji.
Tokom 1991. godine Štulić u Sarajevu i Holandiji snima ploču “Sevdah za Paulu Horvat”, ali je materijal objavljen tek 1995. godine. Tu se pored narodnih Jovano, Jovanke i Dimitrije sine Mitre nalaze Otac moga oca na tekst Milovana Vitezovića, Priča o kralju na tekst Ljubivoja Ršumovića, Partizan iz repertoara Lenarda Koena i druge. Velikio deo 1991. godine Štulić je proveo u Beogradu, a kada su ga hrvatski nacionalisti prozivali zbog toga, nonšalantno je odgovorio: „Kada mogu Tuđman i Mesić, što bi meni bilo zabranjeno?“
Iz Beograda je otišao u Zagreb, gde je susreo Alku Vuicu, iz čega su proizišla različita govorkanja o njihovoj aferi, što Džoni odlučno poriče. Na pitanje novinara šta očekuje od devedesetih, odgovorio je: vatromet! Iste 1991. godine Štulić je definitivno otišao u Holandiju.
Arkzin: „Šta je presudilo da odeš van, u takozvano inozemstvo?“
Štulić: „Pa da spasim živu glavu bogati!“
(Arkzin, jul 1993.)
Narednih godina su ga često pozivali da se vrati i da održi neku svirku, na šta je on odgovarao: „Ne uzimam gitaru u ruke dok traje rat“ ili „Neću novac koji je možda krvav“.
Nakon završetka rata, mnogi su mu predlagali da ponovo okupi Azru i zasvira, jer bi mogao uzeti silne novce, no on bi samo rekao: „Novac me ne zanima, nikad me nije ni zanimao!“
Holandija
“Što me manje ima, to se više volim. Što me više ima, to se više mrzim.”
Branimir Štulić već godinama živi uredno u mjestašcu Haueten (Houten) u Holandiji, petnaestak kilometara od Utrehta, u kome se nakon 19 časova zatvaraju sve radnje i većina kafića, ulice opuste, a mještani izlaze samo da prošetaju pse, džogiraju ili voze bicikl. Štulić živi u komfornom dvoetažnom stanu kod svoje žene Jozefine Frudmajer, koja radi kao službenica u gradskoj bolnici. U braku su od 1989. godine.
“Prodao sam milion ploča, platio sve svoje račune i ovde nemam baš ništa. Svuda sam gost. Da me ovakvog nije uzela jedna Holanđanka ne bih imao ni doma”, Štulić u intervjuu za Ćao, mart/april 1990.
Štulić je jedno vrijeme vozio taksi, ali već godinama nema stalan posao. Više se ne bavi muzikom, već pisanjem i prevođenjem grčkih klasika, i to uglavnom u noćnim časovima, zbog čega redovno spava do popodne. Kaže da jedino živi, ako uopšte živi, kada igra fudbal. Jedini „porok“ su mu lake droge, čija je konzumacija i prodaja u Holandiji legalna. Izbjegava novinare sa prostora bivše Jugoslavije i rijetko daje intervjue, komunicirajući samo s rijetkim prijateljima i poznanicima. Čak i stan rijetko napušta, ne bez prijeke potrebe. Veoma rijetko kontaktira sa svojom porodicom u Hrvatskoj, a njiko od njih ne želi pričati o njemu.
U međuvremenu mu je otac preminuo u Zagrebu. No, iako Štulić tvrdi da ga ne zanima ništa s ovih prostora, neki njegovi poznanici tvrde da on uredno kupuje sve novine koje izlaze na hrvatskom i srpskom jeziku i „beskrajno se raduje“ kad ga nazove neko s ovih prostora.
U prvoj polovini 1990-ih Štulić je započeo da prevodi Ilijadu. Na balkanske prostore Štulić se vraćao u jesen 1995. godine, kada je proveo nekoliko mjeseci u Beogradu. Tada završava neke pjesme koje izlaze na novom duplom albumu Anali, objavljenom u Beogradu za Komunu 1996. Iste godine za Komunu objavljuje i Sevdah za Paulu Horvat, kao i nekoliko starih albuma. Takođe izbacuje spot za pjesmu Mokre ulice koju je komponovao zajedno sa Dejanom Cukićem. Kasnije Štulić optužuje ljude iz „Miloševićeve kompanije“ da su ga prevarili, govoreći da je Komuna firma za šišanje ovaca, a da im je on došao ko ovca.
“Oni nemaju pravo da izdaju moje materijale. Nepobitne su dvije stvari: oni prodaju mene a ne ja njih, i ne potražuju oni od mene nego ja od njih. Oni su uzeli moj materijal, i to treba da vrate”, Štulić u intervjuu za Vreme, 24. oktobar 1998.
Ilijada
Na beogradskom sajmu knjiga Štulić je predstavio svoj prevod (odnosno prepjev) Homerove Ilijade, koju su neki kritičari ocijenili kao „genijalnu budalaštinu“. Štulić objašnjava da je “uzeo sebi slobodu da se tokom prevoda ne drži kao pijan plota.” Za dosadašnje prevode (Đurića i Maretića) kaže da oni iako znaju grčki, nemaju veze sa pjesmom, nemaju stila. Štulić se u svom prevodu najviše oslanjao na naše narodne pjesme. Osim Ilijade, kompletno je preveo i prepjevao (do sada neobjavljene) i Tukididovu Istoriju Peloponeskog rata, Herodotovu Istoriju, zatim Aleksandrijadu – Priču o Aleksandru Velikom i mnoge druge spise, među kojima i Empedoklov spis O čišćenju i drugim stvarima.
Štulić je i djela koja su izvorno prozna prevodio u stihu, tako da postoji znatna razlika između njegovog prepjeva i standardnog prevoda Herodotove Istorije.
Pored starih Grka, Štulić je preveo i Bagavad Gitu, Lao Ceovu Knjigu o Taou i još neka dela. Osim što je prepjevavao pomenuta djela, takođe je napisao ep o antičkoj istoriji Srba i Hrvata.
Godine 1997. godine izdavačka kuća -Hi-Fi Centar- iz Beograda izdaje Štulićev album Blasé (fr. Blasé, prezasićen, otupeo), bez njegovog odobrenja, kako on tvrdi. „Album Blasé nije onakav kako sam ga ja zamišljao, ali tu su krivi neki drugi dečki, a najmanje ja“, kaže Štulić. Na njemu se nalaze 23 pjesme, sve na „našim jezicima“, od čega su četiri obrade narodnih pjesama: međimurske Vehni, vehni fiolica i Rožica sem bila, i južnosrbijanski standardi Mito bekrijo i Dimitrje sine Mitre.
Krajem zime 2001. godine, radio je na novom materijalu koji se uglavnom sastojao od obrada starih narodnjaka: Tome Zdravkovića, Hašima Kučuk Hokija, narodne makedonske muzike i još koječega. 2005. godine Štulić je izdao stihovanu zbirku autobiografskih zapisa u petnaestercu Smijurija u mjerama, koje je objavio nedjeljnik Vreme.
Na jesen početkom školske godine sedamdeset
Sedme imadosmo kao četvorka prvi nastup
U Dubravi zavjesa se otvori i mi prvu
Stvar krenemo žica mi puče zastor se zatvori
A mi u znoju lica svog žicu promijenimo
I drugu stvar počnemo kad drugoj gitari struna
Prsne opet se zastor navuče i jošte više
Znoja prolije i po treći put nova popjevka
Grune i opet meni žica pukne i ponovo
Zavjesa i tako desetak puta sve do kraja
(“Smijurija u mjerama”, autobiografija u petnaestercu, Vreme, Beograd 2005.)
O nacionalnoj pripadnosti kaže: „O tome uopće ne razmišljam. A čiji sam umjetnik? Svoj.“
Na često postavljano pitanje, da li se namjerava vratiti, Štulić je jednom prilikom odgovorio:
“Nemam pasoš, nemam novac i nemam se gdje vratiti. Imao sam jugoslavenski i istekao mi je. Jugoslavije više nema, to je isto kao kad se rodiš i kažu ti: ovo ti je tata, ovo ti je mama, pošto, prema Homeru, nitko ne zna kad se rodi, tko ga je rodio, bar prve tri godine. I sad ja nemam tatu i mamu i zbog toga sam sretan”.
Na isto pitanje, hoće li se Džoni vratiti, njegov dugogodišnji bubnjar Lajner odgovara: „Nepoznati su putovi gospodnji.“
Sporovi
Izdavač Azrinih albuma je bio Jugoton (danas Kroacija rekords) za koji Džoni tvrdi da mu duguju silne novce i da mu od 1987. godine nisu isplatili ni dinara, iako su tokom devedesetih objavili veći dio ploča Azre kao reizdanja na CD-u.
Ja sam u sporu sa Kroacija Rekordsom. Zaključno sa današnjim danom tužim ih za okruglo deset i po miliona maraka. Bezočno su ukradene moje stvari, moj materijal, moji snimci. Od Komune potražujem 720 hiljada maraka”, Štulić u intervjuu za Rok Ekspres, 17. avgust 1999.
Iz Kroacija rekordsa kažu da je Štulić za to kriv jer se nikada nije javio. A iz izdavačke kuće Komuna su na Džonijeve izjave reagovali tako što su „zbog njegovih bezobrazluka i laži“ neovlašteno izdali i preostale albume.
Osim sa izdavačkim kućama, Štulić se i sa mnogim svojim prijateljima svađao, a sa nekim i sudio, smatrajući da su ga ovi pokrali i iskoristili zbog para.
Diskografija
Džoni Štulić je autor desetak albuma, od kojih su mnogi prodati u tiražu većem od sto hiljada primeraka. Po službenim podacima nekadašnjeg Jugotona, Štulić je prodao više od milion nosača zvuka do rata.
Demo
Drugom stranom (kasnije Jablan), Rijeka 1975.
Nemir moj, Rijeka 1975.
Nedeljni komentar, Rijeka 1979.
I nikom nije lepše neg’ je nam, Rijeka 1979.
Balkan, Rijeka 1979.
Obrati pažnju na poslednju stvar, Rijeka 1979.
Azra
“Azra” 1980.
“Sunčana strana ulice” (2LP) 1981.
“Ravno do dna” (koncertni 3LP) 1982.
“Filigranski pločnici” (2LP) 1982.
“Singl ploče 1979-1982.” 1982.
“Kad fazani lete” 1983.
“Krivo srastanje” 1984.
“Kao i jučer singl ploče 1983-1986.” 1986.
“It Ain’t Like In The Movies At All” (3LP) 1986.
“Između krajnosti” 1987.
“Zadovoljština” (koncertni 4LP) 1988.
Solo
“Balkanska rapsodija” 1989.
“Balegari ne vjeruju sreći” 1990.
“Sevdah za Paulu Horvat” 1995.
“Anali” (2CD) 1995.
“Blasé” (2CD) 1997.
Bibliografija
Autorske knjige:
Filigranski pločnici, 1982.
Big Bang, 1985.
Anonymous Epigrams, 1988.
Smijurija u mjerama, 2005.
Smijurijada, 2010.
Govorili su o Džoniju, 2010.
Azra – Pevane pjesme, 2010.
Prevodi:
Božanska Ilijada via Homer, 1995.
Božanska Ilijada, 2010.
Božanska Odiseja, 2010.
Herodotova istraživanja, 2010.
Tukidid – Peloponeski rat, 2010.
Ksenofont – Uspinjanje / HelenštinA, 2010.
Aleksandrijada, 2010.
Apolonije Rođanin – Argonautika, 2010.
Zbornik, 2010.
Trijada, 2010.
Sun Cu – Umeće ratovanja, 2010.
Kali Juga, 2010.
Nezavisne/Informer.ba
objektivna, sažeta i jasna biografija – hvala