Rijetki su oni kojima nije savršeno jasno da je odlaskom Škije sa ovoga svijeta bh. sport izgubio puno, što će u jedan glas potvrditi i svi njegovi prijatelji. A imao ih je puno, trebali bi dani i dani da se nabroje svi sa kojima je prijateljevao, kojima je pomogao, mladi fudbaleri koje je izveo na pravi put.
A iskoristit ćemo riječi samo jednog od prijatelja, Zdenka Jelića, koji kaže: “Koliko imate strana u novini? Da vam ispričam nešto o Škiji…”
Fuad Muzurović, stari trenerski mag, svojevremeno igrač Sarajeva i suparnik Katalinskom, dok je ovaj nastupao za Želju, biranim riječima govori o prijatalju sa Grbavice.
“Generacija sam sa Škijom i nekako nas je sudbina povezala od početka. Iste 1964. godine prešli smo u gradske rivale, ja u juniore Sarajeva, a on Želje. Čak smo nekako istovremeno i dobili šansu u prvim timovima. Od tada datira poznanstvo i veliko prijetaljestvo, koje je trajalo do zadnjeg dana! Škija je bio ljudina, na terenu se nismo poznavali, ali van njega smo bili pravi jarani!”, rekao je Muzurović, koji se i u vrijemeselektorskog mandata, često u prostorijama saveza satima savjetovao sa kolegom… Škiju najviše pamte po golu koji je odveo Jugoslaviju na SP, ali popularni Dajdža ima svoje priče.
“Ostalo mi je u sječanju kada smo zajedno slavili rođenje mog sina Mirze. Slučajno je ispalo da smo se u istom hotelu i karantinu našli zajedno sa igračima Želje. Sinula mi je ideja da bi mogli zajedno nazdraviti Mirzinom rođenju, a poerd “plavih” Hadžiabdića, Bečirspahića, ali najviše se tome obradovao Škija! Zaglavili smo do kasno u noć i sreća što treneri Milan Ribar i Abdulan Gegić nisu saznali za to“, sjeća se je Muzurović.
Svima je poznata uspješna fudbalska priča Elvira Baljića, nekada talenta Željezničara, kasnije igrača Real Madrida i bh. reprezentativca sa «topom» u lijevoj nozi. Preko Burse, Fenera do velikog Reala iz Madrida…Ali da nije bilo Škije, ko zna kakav bi bio Elvirov životni put, da li bi se uopšte bavio nogometom…Na početku rata otac Sulejman Baljić je posjetio Josipa Katalinskog, tada direktora Želje, i zamolio ispisnicu iz za svog sina, u namjeri da ga spasi ratnih strahota…
“Katalinski me je prekinuo i rekao da ne treba ispisnica, jer u ratu nikakvi ugovori ne vrijede osim ljudskih i treba spašavati živu glavu. Za Elvira mi je kazao kako se radi o velikom talentu i da bi bilo šteta da ne ode u inostranstvo. Teško mi pada što ga nema više, jer Katalinski je bio veliki čovjek, genijalac, uvijek spreman za šalu“, rekao je stariji Baljić, a nadovazao se i sin Elvir, “desna ruka” selektora Sušića u stručnom štabu A tima.
“Odigrao je presudnu ulogu u mojoj karijeri, ne vjerujem da bi došao do Reala bez Škije! Najviše iz priča starijih, pogotovo selektora Sušića, spoznao sam o kakvoj se fudbalskoj i ljudskoj gromadi radi. Da je neko drugi 1992. godine bio direktor Želje, možda me nebi pustio da idem iz kluba i ko zna kako bi se sve završilo! Ovako sam prešao u FK Sarajevo i sa njima išao na turneje po Maleziji, Indoneziji..i na kraju potpisao za Bursu u Turskoj“, naglašava Elvir Baljić za “San”. Žao mu je što nije imao priliku da se oprosti sa Katalinskim, ali će mu najvjerovatnije odati posljednju počast na sahrani u ponedeljak.
Zdenko Jelić, nesalomljivi sportski radnik, koji je proveo decenije na raznim funkcijama u Željezničaru, od sekretara do predsjednika, pamti Škiju samo po dobrom. Tužna vijest zatekla ga je na Hvaru, a prenijele su mu je čelnici Hajduka…
“Koliko vaša novina ima stranica? Malo je to da stanu sve uspomene sa Josipom Katalinskim. Ja sam došao u Željezničar 1971. godine, u vrijeme titule, polufinala kupa UEFA, vrijeme Katalinskog… Svima je poznata “dinamit generacija” sa Sprečom, Bukalom…Biser do bisera, ali Katalinski je bio brilijant! Nije se ni raspakovao u Nici, a fascinirani “Frans fudbal” mu je već posvetio cijelu stranu i naslov: “Škija-Bič božji!”, ispričao je Jelić i sjetio se jedne anegdote.
“Vraćali smo se avionom iz Pariza i svi moji Željovci su se radovali, a jedino je Blagoje Bratić bio blijed i isprepadan. Pogotovo jer je čuo da se srušio neki avion u Africi! Nije smio ni poviriti kroz prozor i u jednom momentu pitao je “ima li zemlje na vidiku”, a Katalinski mu je odgovorio šeretski: “Dole ti nema zemlje dovoljno ni za saksije!”
A pokojni Katalinski je jedini imao petlju usprotiviti se treneru Ribaru, kada drugi igrači nisu smjeli ni pomisliti na to.
“Volio je pjesmu, dobro vino, ribu… s merakom je popio čašicu gemišta sa mnom na proslavi 90. godina Želje. Tada sam ga i posljednji put vidio. Bio je veseo, ponosan na klub, a naslučivalo se…Ljudino, počivaj u miru!”, izustio je Jelić na kraju razgovora.
Informer.ba
