Piše: Rijad Durkić
Bez obzira na poraz od petka, kad je Bukurešt zaledio sve one kojima je dres reprezentacije BiH mio, nada je još uvjek živa. Nada je realna kategorija kad se pogleda stanje na tablici naše kvalifikacijske grupe. Svi rade greške u koracima, mnogo je nerješenih rezultata, tako da osim realno boljih Francuza, sve je još uvjek dohvatljivo. Izuzimajući brižljivo prikrivane tračeve o noćnom životu u taboru reprezentacije za vrijeme priprema i priče o podjelama unutar tima, jer se ne bavimo kuloarima, već faktima, sve je još uvjek u našim rukama i nogama.
Albanci su objektivno lošiji od nas i to nije nikakva tajna. Njihov igrački kadar nema tu klasu koju na papiru manifestira naša najbolja vrsta. Istorija nas uči da Albanci nikad nisu pobjednički prošli kvalifikacije za neko veliko takmičenje. Pored toga, Albanci su poznati dark horse kvalifikacija. U prošlim, iako su na kraju završili tek peti, uzeli su bod Portugalcima u Bragi, a u Tirani odigrali remi i sa Šveđanima i sa Dancima. Tipična je to balkanska reprezentacije slabijeg ranga, sa boljima odlično, sa slabijima slabo, a kako kvalifikacije odmiču i primiču se utakmice koje se moraju dobiti, nema ih nigdje. Albanija je u prošlim kvalifikacijama na Malti igrala bez golova.
Albanci su tradicionalno tehnički dobro potkovani, niskog težišta, brzi i nezgodni. Ako ih se ne shvati ozbiljno, uvjek znaju napraviti dosta problema. Od kad ih predvodi vrlo dobri hrvatski strateg Josip Kuže, njihove pozitivne karakteristike su dodatno izražene, a mane prikrivene. U ovim kvalifikacijama još nemaju kiksa. Bjeloruse su pobjedili kući, izgubili u Minsku, Luxemburg pobjedili, sa nama kući remizirali, iz Rumunije donijeli bod. Reklo bi se sve po planu. U toj agendi, gostovanje u Zenici sigurno je podcrtano crvenim. Poraz u Zenici od ovih kvalifikacija čini klasiku, pad u donji dio tabele i razigravanje do kraja, posebno kad se zna da tek kasnije dva puta igraju sa Francuzima. Remi ili pobjeda lansiraju ih u visine u kojima nikad nisu bili. Zna to Josip Kuže, za to će učiniti sve da nam zagorča tu zeničku noć.
Albanci sigurno neće krenuti ofanzivno. Njihove gostujuće postavke obično uključuju jednog napadača i devet igrača u bloku. Tražit će grešku protivnika, te kroz brzu transformaciju nastojati ugroziti Hasagića. Najistureniji igrač je ujedno i njihov ponajbolji ofanzivac Erjon Bogdani, koji je igrački stasao u NK Zagrebu, prije nego se otisnuo u Italiju. Kuže je Albacima probao utisnuti dašak taktičnosti i nadograditi ono što je serija stranih selektora prije njega sa više ili manje uspjeha pokušavala. Rezultati govore da mu dobro ide. Da nije imao većih ličnih zdravstenih problema, Kuže bi sa Albanijom možda uzeo i još koji bod.
Ključ sutrašnje utakmice ipak je na nama. Jednostavno je napisati, malo teže provesti, da ako naši igrači odigraju na nivu kvalitete koju imamo, a koju nažalost nisu prezentirali u Bukureštu, pobjeda ne bi smjela doći u pitanje. Josip Kuže sigurno prati vijesti iz našeg tabora i one ne mogu nikako biti jasne za njega. Albanski selektor vjerovatno pojma nema koju će to jedanestoricu izvesti Sušić, posebno kad posluša izjave poslije zadnjeg našeg poraza i najave velikih promjena.
Bilo kako, po našem skromnom mišljenju, pobjednička strategija uključivala bi sljedeće momente:
1. Koncetracija je ta koja ne smije izostati. Ako je cilj pobjeda, ona je dohvatljiva golom u prvoj, ali i posljednjoj minuti. To nikad ne smijemo smetnuti sa uma. Besciljno jurcanje samo slučajem može donijeti rezultat, a obično donosi poraz. Koncetracija treba spriječiti neke glupe pogreške, pojedinačne ispade, nepotrebne kartone, glupe penale, koji su nas tako često znali koštati glave.
2. Brzo oslobađanje lopte imperativ je u strategiji koja slama defanzivni blok. Misimović, Ibričić i Pjanić trebali bi se ograničiti na maksimalno dva ili tri dodira s loptom. Nema mjesta carinjenju. Nek lopta traži igrača, a ne igrač loptu.
3. Šteta je što u kadru nema nekog stopera sa više ofanzivnih vrlina. Ovo nisu utakmice za Adnana Mravca. Albanija u Zenici odlična bi bila prilika za nekog kao što je npr. Sanel Jahić. Igrač koji jednako dobro igra u zadnjoj linij, ali se zna priključiti i u liniju ispred. Veznoj liniji često bi mogao nedostajati još jedan igrač, ako predpostavimo zatvorenu albansku formaciju.
4. Dobro bi bilo izbjeći standardnu zamku da na ofanzivnim bočnim pozicijama igraju sporiji igrači. Bočni igrač bez brzine, obično je igrač manje, posebno kad se igra protiv bunkera koji je sutra evidentan. Tako bi dobro bilo izbjeći Misimovića, Ibričića ili Ibiševića na krilu, a poželjno vidjeti nekog igrača profila Senada Lulića. Bar jedno krilo treba koliko toliko sličiti Theu Walcottu.
5. Najbolji igrači treba da budu zaista najbolji. Ova reprezentacija treba da leti na krilima naših najboljih igrača. Njihov dobar pojednačni učinak treba uspješno biti uklopljen u uspjeh tima. Džeko treba da zabije gol, Mismović da kreira igru, Spahić da nosi sve pred sobom.
Namjerno sam izostavio stereotip o sreći koja je uvjek potrebna, ali koja prati hrabre i koju treba izazvati. Sreća u sportu je alibij kod poraza, a on u ovom slučaju mora izostati. Pobjedničke strategiju ne uključuju sreću, već osim Plana A, uvjek moraju posjedovati i Plan B, C itd. Jose Mourinho na pripremama uigrava i koji od igrača može zamjeniti golmana, ako stvarni golman ne može doći na gol.
Za kraj, negdje sam pročitao da su od strategije jedino važnije prave vođe, a tu, bar za ovu utakmicu, ništa novo ne možemo učiniti.
Tačno/Informer.ba
