Politilog Vedran Džihić, saradnik Centra za transatlantske studije John Hopkins univerziteta u Washingtonu, u intervjuu za Deutsche Welle govori o etno-trikovima političkih elita u Bosni i Hercegovini.
Gospodine Džihiću, u jednom od Vaših izlaganja o situaciji u BiH rekli ste da je Valentin Inzko u najtežem položaju od svih dosadašnjih Visokih predstavnika. Kako ste to mislili?
Posmatrajući period od 2005. do 2011. godine u BiH smo, što se tiče angažmana međunarodne zajednice, imali najprije fazu intervenizma, zatim fazu prevelikih korištenja Bonskih ovlasti, i poslije toga mješavinu između vlastite odgovornosti i intervecionizma itd., ali svo to vrijeme imali smo međunarodnu zajednicu koja je u svakom momentu bila reaktivna, bila korak iza događaja u BiH, bila neodlučna, te koja je istovremeno očekivala neku magičnu formulu za rješenje bosanskohercegovačke krize. Paradoksalna situacija: nisam spreman da se angažiram do kraja, reagiram na ono što se dešava u našem političkom prostoru, a taj prostor je naravno zaražen etno-političkim elitama koje su davno naučile kako da komuniciraju sa međunarodnom zajednicom. Tako da je došlo do jedne erozije internacionalnog uticaja u BiH. Od 2005. godine imamo Evropsku Uniju koja je potpuno zaspala, izgubila tempo, koja je preokupirana vlastitim problemima, koja se bavi ustavnim pitanjima, koja se bavi reformom Lisabona. Istovremeno smo svjedoci činjenice da je naša bosanskohercegovačka etno-politička elita iskoristila tu situaciju i povećala etno-nacionalnu retoriku, politiku dizanja tenzija i kreiranja strahova. Kao rezultat imamo činjenicu da već od 2008. godine BiH jednostavno nije prioritet Evropske zajednice i uz činjenicu povećanja etno-nacionalne retorike došli smo u jednu situaciju u kojoj je Valentin Incko bukvalno sjeo u jednu stolicu koja manje-više ni ne postoji. Instrument Visokog predstavnika je politički de facto istrošen, Valentin Inzko sam po svojoj strukturi nije osoba koja donosi odluke lako i iz rukava, kao jedan Paddy Eshdown npr., i sve je to dovelo do situacije u kojoj se Valentin Inzko s pravom može osjećati napuštenim od međunarodne zajednice, a zajedno sa njim i OHR koji je postao predmet političke igrarije u BiH.
Lov u mutnom
Kada kažete da je etno-politička elita prilagođena samo deklarativno za evorpske procese, a da to za rezultat ima, kako ste rekli, „lov u mutnom kao integralni dio politike” – na šta tu konkretno mislite?
Etno-politički lov u mutnom je postao sastavni dio politike u BiH kao i u široj regiji Zapadnog Bakana. To je rezultat jednog neodgovornog odnosa prema suštinskom demokratskom subjektu, a to je građanin. Taj građanin je već tokom 90-ih godina iskorišten kao masa koja će dati određeni glas u određenom momentu za određenu stranku, tokom rata je gurnut na periferiju kao najveća žrtva, dok su istovremeno političke i ekonomske elite radile na kreiranju jednog ratno-ekonomskog sustava, koji je bio dizajniran na principu kleptokratizma, znači krađe društvenih dobara i na osiguravanju vlastite pozicije moći pomoću retoričkih deklarativnih tehnika. Tako kada naš političar danas otvori usta, iz stomaka mu progovori biznismen koji ima posebne interese na političkoj sferi. Taj sistem je postao osnovna šema političkog života u BiH.
Sada imamo taj formalni proces demokatizacije i u tom procesu se taj ustaljeni mehanizam, ta šema etno-kleptokratizma, osamostalio i postao sredstvo za ispunjavanje vlastitih interesa. U najvećoj krizi, kada rapidno pada BIP, donose se odluke o nabavljajnju novih vozila – Audi A6, A8 – za političke predstavnike. Donose se odluke o povećanju primanja političkih predstavnika. Taj duboko kapitalistički sistem je u sprezi sa etno-politikom dostigao upravo u BiH vrhunac. Ja sam duboko ubijeđen da većina naših, u javnom prostoru kao takvih označenih etno-političara, nisu toliki nacionalisti kao što sugeriraju da jesu, nego je to jednostavno najednostavniji mehanizam za održavanje moći. I to smo vidjeli u zadnjih nekoliko godina. U onom trenutku kad su političke elite osjetile da se podrška na izborima za njihovu opciju ne može generirati time što su npr. napravili 25 km puta, osigurali veće penzije, otvorili dvije nove škole ili doveli neku austrijsku firmu, pogon za proizvodnju kombajna u Visokom ili u Posavini – u tom momentu, kada su vidjeli da nemaju šta da ponude, povećali su automatski etno-političku retoriku i proces kreiranja straha. I to je i situacija u kojoj se nalazimo i tokom 2011. godine.
Narod u BiH može puno da trpi
Da pokušamo rezimirati, s tim da taj rezime zaista neće biti nešto što još nismo čuli: imamo nemotivisanu EU, imamo političare koji su perfekcionirali deklarativni odnos prema njoj, i imamo narod kod kog kreiranje straha i etno-politika jednostavno i dalje funkcionišu. Postoji li rješenje za tu pat-poziciju i koliko je realno – u Vašim izlaganjima spominjete i Slavoja Žižeka – očekivati neku vrstu revolucije u BiH?
Postoji ona povjesna formula koja kaže da se najavljene revolucije ne dešavaju. Ali u BiH imamo jednostavno jednu dinamiku koja se ne može negirati. A to je jedna spirala koja izvlači biće Bosne i Hercegovine iz nje same, to je neka vrsta kanibalizma. Imamo polumrtvo tijelo jedne države, na kojoj se razni kanibali hrane, otkidaju komadiće i njihovom biračkom tijelu daju pomalo hrane tako da i oni imaju osjećaj da i oni participiraju na neki način u toj formi kanibalizma. Ali, sada taj kanibalizam uništava suštinsko biće BiH, čini građane pasivnim posmatračima tih kanibala i prodavača etno-nacionalne magle i kao rezultat imamo ovu agoniju u kojoj se nalazimo. Ali, svaka agonija producira jednu novu energiju koja se protivi toj agoniji. Bosanskohercegovački narod je narod koji nevjerovatno puno može da trpi i nevjerovatno može da podnese, i koji je zadovoljan nekim malim sitnicama u svakodnevnom životu, koje mu daju neki pozitivniji pogled u budućnost.
No, mislim da je stanovništvo došlo do jedne crte gdje su ta iscrpljenost i ta agonija toliko velike, da je gotovo nemoguće, posmatrajući sve slične procese u istoriji čovječanstva, poći od činjenice da će to stanje trajati sljedećih pet, deset, petnaest ili dvadeset godina. Jednostavno se mora doći do nekih socijalnih protestnih pokreta, koji će u principu morati da zatraže ništa drugo nego samo ispunjavanje njihovih banalnih i bazalnih demokratskih prava. Pravo da budem jednak pred zakonom, pravo da imam normalan, socijalno osiguran život, pravo da ono što privredim na neki način bude meni i vraćeno. I to je sada i u nekom Žižekovom smislu, na neki način poziv na pobunu, gdje bi pobuna trebala da bude jedno demokratsko pravo svakog građana i svake građanke BiH.
Zvuči prilično utopijski?
Zvuči kao neka politička ili socijalna utopija, ali u biću utopije je činjenica da se utopija zove utopija zato što je u momentu u kom se o njoj misli nerealna. Ali kreiranje realnih alternativa za stanje u kojem se nalazimo mora biti permanentni proces svih nas koji smo aktivni u novinarstvu, u nauci, u javnom radu, u politici ili u socijalnom radu u nevladinom sektoru. Kreiranje i stvaranje pretpostavki za realizaciju utopija mora biti iskonska zadaća svih građana BiH.
DW/Informer.ba
