Iako se već godinama trudi da bude u sjeni svih javnih događanja, samim činom preseljenja iz Sarajeva u Goražde, Abdulah Sidran je skoro pa uvijek u žiži interesiranja.
Čini se da je spisateljski aktivniji no ikad, u Ateljeu 212 u Beogradu postavljen je nedavno njegov kultni “Otac na službenom putu”, u Crnoj Gori će se snimati “Prvi put s ocem na izbore”, treći dio njegove filmske trilogije, u Zagrebu je izašla njegova izabrana poezija.
Unatoč svemu tome, široj javnosti je zanimljivija njegova pojava i dosadašnji javni istupi negoli njegov za bh. kulturu iznimno značajan rad. Samo spominjanje imena Abdulaha Sidrana izaziva reakcije najviše zbog činjenice da se prije godinu pomirio s rediteljem svojih scenarija Emirom Kusturicom.
U intervjuu za Dnevni avaz Sidran objašnjava “zašto nije došlo do poslovne saradnje s Kusturicom i da li će, kako reagira na kritike anonimnih čitalaca na internet-portalima, kada će završiti svoj veliki projekt – autobiografski roman te zašto tvrdi da je Bosna i Hercegovina podijeljena zemlja”.
Dnevni avaz: Prošle sedmice bili ste u Crnoj Gori, gdje ste s tamošnjim ministrom kulture potpisali ugovor o otkupu scenarija “Prvi put s ocem na izbore”. Kako je uopće došlo do toga i kako će sarajevska priča izgledati u podgoričkom ambijentu?
Abdulah Sidrana: Počelo je tako što je crnogorska nezavisna Televizija IN prošle godine emitovala dvosatni (!!) razgovor sa mnom. Novinar i urednik Darko Šuković posao je napravio tako dobro da se emisija poslije nekoliko puta reprizirala i počelo razgovarati o mogućnosti nekakve jače saradnje. Našli smo kako je moja najvažnija tema – očevo političko stradanje, Goli otok, stradanje i rasulo porodice – istovremeno i jedna od najvažnijih tema novije crnogorske istorije. Crna Gora, najmanja i najmalobrojnija jugoslavenska republika, “dala” je najviše golootočkih mučenika. Psihološki i emotivno, neće biti teško povezati moje iskustvo s njihovim iskustvima. Ne bi trebalo biti problema ni u tehničkom smislu: što su u mene, recimo, Baščaršija, Bjelave i Grbavica, načinit ćemo da bude, recimo, Kotor, Cetinje i Nikšić. A to je u čisto likovnom i filmskom smislu – još atraktivnije.
Dnevni avaz: Oni koji su pratili priču o pomirenju Vas i Emira Kusturice te ponovnoj saradnji bili su iznenađeni kad su pročitali da će film režirati Branko Baletić. To znači da neće biti poslovne saradnje između vas dvojice i da je pomirenje bilo na prijateljskoj osnovi?
Abdulah Sidrana: Prezirem termin “priča”. Kakva priča? “Priča” je, kao što se uči u srednjoj školi, jedan književni rod. Treba i u novinskom jeziku izbjegavati pomodne jezičke budalaštine. A sad o “događaju”. Kusturica i ja smo – uz snažne političke rasprave i česta ozbiljna neslaganja u njima – stvarno iskreno pokušavali nešta dogovoriti, ali nije išlo. Pokazalo se, on više nema radoznalosti za moje ideje i fabule, vjeruje da novonastala globalna stvarnost zahtijeva nove priče i drukčije pristupe, i pokazalo se, sa druge strane, da je meni kasno, da više nemam vremena da se udijevam u njegove ideje i aktuelne projekte. Nismo se potukli, i nismo ni sasvim odustali, možda se namjesti nešto potpuno neočekivano, štono kažu: nikad ne reci nikad. Sa druge strane, Baletić je čuven i sjajan reditelj, njegov “Balkan ekspres” se i danas vrti po svim eksjugoslavenskim televizijama i još se po svijetu prikazuje u kinima.
Dnevni avaz: U Crnoj Gori ste bili specijalni gost Sajma. Niste imali zamjerke na njihovu organizaciju kao na organizaciju sarajevskog sajma na kojem ste odbili govorili poeziju na Vašoj promociji knjige “Partizansko groblje” u izdanju zagrebačkog “Ljevaka”?
Abdulah Sidrana: Kako nisam, jesam, i u Podgorici sam se ljutio: galama, zima, propuh. Ne može se poezija kazivati u atmosferi stadiona, koride, derneka… Rek’o sam to u mikrofon. U Sarajevu mi je neko iz organizacije Sajma knjiga načinio podvalu, odredivši za promociju termin u 17.45, kad se Sajam zatvara, kad dolaze čistačice, perači ulica, sa šmrkovima, da sklone đubre i operu sajmište za sutrašnji dan. Važnim knjigama i autorima promocije se rade u podne, da to zabilježe televizije, da iziđe vijest u sutrašnjim novinama. Šteta. To je jedna od mojih najvažnijih knjiga, i ne događa se baš često da izabranu poeziju bosanskog pjesnika objavljuje jak inozemni izdavač. Sramno je i skandalozno to što su mi učinili, ali sam ja na takve stvari oguglao i ne dolazi u obzir da se zbog toga sikiram. Neka se sikira Tajib Šahinpašić čiji su obraz okaljali – on zna koji od njegovih saradnika.
Dnevni avaz: Ovih dana se po medijima u cijeloj regiji piše o Vama. Prvo premijera predstave “Otac na službenom putu” u Beogradu, pa promocija Berberove monografije o Srebrenici, u kojoj se nalazi i Vaša poema “Suze majki Srebrenice”, potom događaji u vezi sa filmom u Crnoj Gori. Iako ste posljednjih godina odlučili da živite daleko od gradskog života, čini se da ste aktivniji nego ikad?
Abdulah Sidrana: Uglavnom je to, kako kaže drug Edvard Kardelj – minuli rad. Zato nije zdravo da se prepuštam emocijama i uživam u muzici medijskih “zvona i praporaca”. Što se tiče “aktivnosti”, morate znati da je svaki naš penzioner osuđen na hiperaktivnost, koji po avlijskoj lijehi, koji po pisaćoj mašini, koji po kontejneru. Onaj veseli književnik nas tješi: “Strpite se još malo, nećete još dugo” i to je sasvim uredu, ali šta da kažemo djeci koja ostaju iza nas? U čemu ih ostavljamo? Šta im ostavljamo? Trebalo bi da se ja pred svojom djecom ponosim svojim “djelom i životom”, a ja ih – zbog onog što ih čeka kad krepucnem – ne smijem u oči pogledati. Da, to je strašno! Ja svoju djecu ne smijem u oči pogledati. To je nama naša borba dala!
Dnevni avaz: I tu se vraćamo na ono pitanje od prije nekoliko godina – penzije za izuzetne stvaraoce. Je li se tu išta pomaklo?
Abdulah Sidrana: Angažovao sam ljude da ispitaju mogućnost da dobijem penziju u Hrvatskoj ili Srbiji. Onakvu penziju kakvu zaslužuje kulturni radnik moga ranga i renomea. Da, ja ću to uraditi, ako bude moguće… Moje kolege, i slabiji pisci od mene, u tim državama imaju po dvije-tri hiljade, a meni, elhamdulillah, odrezalo tri i po stoje. Uz to, nezavisna i suverena BiH mi je oduzela 50-100 hiljada KM godišnje od malih i autorskih prava, što sam ranije dobivao preko Beograda, četiri puta godišnje, lijepa se para nabirala. “Behadija” nema zakona, nema međunarodnog sporazuma, moje pare zbog njenog kretenizma meni ne dolaze itd. Našao sam i novu varijantu odgovora na pitanje zašto ne živim u Sarajevu. Zato što se bojim da nekog ne ubijem! Živa istina.
Dnevni avaz: Jeste li pri kraju s autobiografskim romanom?
Abdulah Sidrana: Takvim romanima nema kraja. Ono se piše do smrtnoga izdisaja. Ali sam sa svojim zagrebačkim izdavačem “Naklada Ljevak” potpisao ugovor, knjiga će – sigurno, ako Bog da, izići ujesen. Pa se vidimo kod Tajiba, na Sajmu, tačno u podne. Da popravimo utisak.
Dnevni avaz: Za Vaš scenarij prema romanu “Tvrđava” Meše Selimovića zainteresirani su njemački producenti, pišete scenarij “Čefuri, napolje” sa slovenskim rediteljem Goranom Vojnovićem. Mnogo je projekata na kojima radite. Zdravlje Vas služi?
Abdulah Sidrana: Ama ne pristajte mi na muku. Kakvo moje zdravlje, kakvi bakrači!? Radim zato što moram. Krepajem, koprcam se, ne dam se, borim se… Ne postoje nikakvi njemački producenti, nego sam scenarij dao jednom režiseru iz Berlina koji je porijeklom Hrvat, da pokuša naći producente. “Čefuri, napolje” je već napisani scenarij izvrsnoga pisca i režisera Gorana Vojnovića, i ja mu trebam malčice pomoći oko nekih sitnica… Ima na mom stolu još takvih poslova i poslića, ali je snage, i pameti, sve manje. Svakoga dana požderem po šaku lijekova, po cio dan teturam, stalno umoran i pospan… Muhamed Ali se požalio, prije nekoliko godina: “Mnogo spavam, a to nije dobro, jer san je brat smrti”.
Dnevni avaz: Vi godinama uživate naklonost određenih medija, dok Vas, s druge strane, neki uporno ignoriraju. Smatrate li da se činjenice kao što su film, predstava, knjiga, novi prijevod, promocija smiju prešućivati pa ma kako Vi u svojim izjavama kritizirali određene medije?
Abdulah Sidrana: Ne priliči staru čovjeku, čak i da nije pisac od priličnoga ugleda, kakav ja sasvim izvjesno jesam, ne priliči mu ni ozbiljno razmišljati, a kamoli javno raspravljati o ovdašnjem medijskom smeću i njegovim protagonistima koji sebe smatraju novinarima. Oni mene i moja javna postignuća mogu ignorisati i prešućivati koliko god im drago, boli me briga, time čine više štete sebi i svojim čitaocima nego meni. Ali, kad se počnu baviti lažima i podvalama, mora im se kazati “dosta” i preduzeti nešto sasvim konkretno.
Dnevni avaz: Nedavno ste tek otkrili moć internet-portala i jednom ste se čak nasekirali zbog komentara anonimnih čitalaca. Čak ste mi rekli da je šamar šamar i da boli od koga kod da je došao. Jeste li danas uspjeli prevazići kritike koje čitate o sebi, a koje se odnose više na Vaš javni imidž, a manje na djelo?
Abdulah Sidrana: Ma sve je to zapravo veoma žalosno. Demokracija pretvorena u idiotizam. Treba odabrati dva-tri ozbiljna portala, njih se držati, u ostalo ne zavirivati.
Dnevni avaz: Kad smo kod kritika, znam da nije bilo mnogo negativnih na Vaš rad. Ipak, kako ste reagirali kad ste pročitali nekolicinu takvih tekstova kao što je bio negativan stav Nedžada Ibrišimovića prema Vašoj drami “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”?
Abdulah Sidrana: Ja Nedžadovom geniju sve opraštam. Kad kaže da “Derviš i smrt” nije muslimanski roman – on je u pravu, iz ugla iz kojeg tu stvar prosuđuje. To nije ni književna kritika, ni estetski stav. Mogu i pčelari kazati kako to uopće nije pčelarski roman, pa šta? Sasvim je jasno da Meša svoj roman nije ni pisao da bi bio “muslimanski roman”, taman posla! Kao što Stendal nije pisao “Crveno i crno” da bi to bio “katolički”, ni Dostojevski “Karamazove” da bi bili nekakav “pravoslavni” roman… Mnogi su se tu lončići pobrkali.
Dnevni avaz: Na promociji monografije Mersada Berbera, barem su tako prenijeli mediji, iznijeli ste sumnje u opstanak Bosne i Hercegovine. Zašto?
Abdulah Sidrana: Zato što o tome postoji milion dokaza, a nijedan koji bi kazivao suprotno. Rekao sam i nešto još važnije: da prisustvo tzv. međunarodne zajednice u Bosni ima samo jedan smisao: da se njenom nestanku dadne privid neminovnosti. Mogao bih to elaborirati na trideset stranica, ali neka stoji za drugu priliku. Drugo, meni je smiješno slušati naše političare kako govore “mi nećemo dati podjelu BiH”, a ta se podjela – drastična da ne može biti drastičnija! – već dogodila. Prepadaju nas kako će se dogoditi – ono što se već dogodilo. Oni se prave naivni, a od nas, nimalo naivno, prave budale. Izgleda da bolje nismo ni zaslužili. Na naše sadašnje stanje, na sve nas, u potpunosti se odnosi jedan Orvelov paradoks: “Neće se pobuniti dok se ne osvijeste, a neće se osvijestiti dok se ne pobune”. Nimalo utješno.
Dnevni avaz: Vaš prijatelj Ivan Kordić požalio se u našim novinama na organizatore “Sarajevskih dana poezije”. U posljednjem intervjuu koji smo tačno prije godinu pravili rekli ste da ni Vi nemate namjeru učestvovati. Hoćete li ove godine biti u programu “Dana poezije”?
Abdulah Sidrana: Ne znam Ivanove razloge i ne mogu o tome ništa kazivati. Što se mene tiče, ja principijelno ne bih trebao sudjelovati ni u čemu u čemu se pojavljuje po spletkarenju čuvena vječita sekretarica bh. PEN Centra Ferida Duraković. Ta opasna osoba krije od javnosti činjenicu da su zbog nje i njenom krivicom iz PEN-a demonstrativno istupili i najznačajniji naš pisac Dževad Karahasan i vodeći ovdašnji filozof, doskorašnji predsjednik PEN-a prof. dr. Ugo Vlaisavljević. Zašto se o tome šuti? Prema kazivanju Dževada Karahasana, ona je njegovu suprugu vrijeđala “na rasističkoj osnovi”…
Dnevni avaz/Informer.ba
ma ne s*** Sidrane idi igraj saha sa Kusturicom…