Agencija za političko komuniciranje Polis uradila je analizu medijskog nastupa federalnog ministra kulture Salmira Kaplana tokom gostovanja na televiziji TV1 u emisiji ”Dobar, loš, zao” donoseći zaključak da je ministar politički nepismen i nezreo za tu funkciju.
Analizu prenosimo u cjelosti:
Prilikom gostovanja u emisiji „Dobar, loš, zao“ na TV1 kao gost Maria Vrankića, Federalni ministar kulture i sporta Salmir Kaplan svojom verbalnom i neverbalnom komunikacijom poručio je da je još uvijek politički nepismen i nezreo za tu funkciju, te kako mora poraditi na svom vizuelnom identitetu.
Bosanskohercegovački političari još uvijek ne shvataju da se politika oslanja na lik i pojavu i da je najbitniji vizuelni izgled dok nešto izgovaraju, jer na osnovu izgleda javnost će donijeti sud o njima i odlučiti da li će ih percipirati kao moguće vođe ili promašaj. Riječi nam služe za saopšatavanje informacija, dok se govor tijela koristi za pregovaranje i kao zamjena za verbalne poruke. Svaki gest ili pokret predstavljaju dragocjen nagovještaj onoga što osoba u tom trenutku osjeća.
Aktuelni ministar od prvih minuta emisije pokušavao je da djeluje opušteno i samouvjereno, međutim, signali koje je slao bili su u suprotnosti od onoga kakvim je želio da se prikaže.
Osmijeh je pokušao iskoristiti kao najjače oružje o ovom predstavljanju, što bi bilo jako dobro da je riječ o nekoj estradnoj zvijezdi, a ne o ministru. Političar koji se previše smije poručuje sagovorniku da ga se prihvati na ličnom nivou.
Rijetko kada ćemo vidjeti dominantne političare poput Margaret Tačer ili Vladimira Putina da se smiju dok govore o politici jer jednostavno, ni slučajno ne žele da djeluju pokorno. Mladi ministar se tokom cijele emisije smijao i smijehom suzbijao tremu, neznanje i nedostatke.
Kaplan je na ciničan način i s dozom ismijavanja govorio o radu medija koji ga “ne favoriziraju”, te je tim potezom dodatno diskreditovao sebe. Pored toga, govori o radu novinara, kritikuje način izvještavanja, što jedan poličar na funkciji ministra nikako sebi ne bi smio dozvoliti, jer su upravo novinari osobe koje će i u narednom periodu izvještavati o njegovom radu, te će ono što plasiraju u javnost direktno utjecati na percepciju ovog političara među građanima biračima. Dragocjene minute koje je imao u toj emisiji trebao je iskoristiti na način da sebe i svoje stavove predstavi u što boljem svjetlu, te da se odmakne od „mahalskih“ komentara i opravdavanja svojih postupaka.
Ono što je nemoguće ne primjetiti jeste pretjerano mahanje rukama i pretjerano gestikuliranje kao dopuna svemu što se kaže. Koliko je neverbalna komunikacija bitna za prenošenje poruke i stvaranje općeg utiska o govorniku pokazuju činjenica da je vrijednost vizualog aspekta poruke (govor tijela) 55%, glasovnog (kako kažemo) 38% i verbalnog (što kažemo) 7%.
Dakle, ono što kažemo ima neprimjetan utjecaj na primaoca poruke ukoliko nije upotpunjeno s neverbalnom komunikacijom. Pretjerano mahanje rukama pokazuje nedostatak uvjerljivih riječi, kojima bi iskazao ono što želi, te to pokušava nadomjestiti pretjeranom gestikulacijom. Opisivanje rukama (npr. skupljanje ruku da se opiše nešto malo, širenje ruku pri opisivanju nečeg velikog i sl.) nepoželjni su u neverbalnoj komunikaciji u obimu u kojem to koristi Kaplan.
Trljanjem ruku pokušava “sputati”nervozu, a pretjeranim diranjem lica i odjela odbraniti se od “neugodnih” pitanja voditelja. Upravo jezik tijela u najvećoj mjeri otkriva osjećanja, stavove i namjere onoga ko govori, a Kaplan nije bio spretan u usklađivanu onoga što govori s načinom na koji to govori. Prilikom spominjanja službenog auta koje je svojevremeno slupao, automatski se uhvatio za kravatu i zagladio je do dna, što upućuje na to da mu je u tom trenutku bio potreban čvrst oslonac, odnosno nešto za šta će se uhvatiti, te je nakon toga verbalnim putem poručio da nije riječ o svetoj kravi, nego o automobilu koji ima kasko osiguranje.
U tom trenutku je djelovao je nadobudno i uvrijeđeno, a poželjnije bi bilo, s obzirom da je političar, da je ponizno rekao da mu je jako žao što se to dogodilo sa službenim automobilom i da bi mu bilo jako teško da ga bh. javnost percipira kao osobu koja ne brine o državnoj imovini jer se smatra savjesnom osobom.
Na konstataciju da Hrvati aktuelnu Vladu smatraju nelegalnom i nelegitimnom, automatski se počešao po licu te time poručio da mu je to pitanje neugodno, te se prilikom davanja odgovora vrpoljio na stolici što je odraz nervoze i nesposobnosti da odgovori na postavljeno pitanje.
Ministar je kroz čitav razgovor pokazivao nivo samodopadnosti konstantno ističući svoje uspjehe u obrazovanju, poslovnoj i političkoj karijeri. Građani za svog lidera sigurno trebaju jednu osobu sa kvalifikacijama koje posjeduje ovaj ministar, i to je neosporno, ali ono što zahtjevaju i zbog čega biraju političara na mjesto ministra je predan rad i rezultati toga rada. Kaplan je umjesto da govori o radu ministarstva u cilju napretka kulture i sporta u Federaciji BiH, vrijeme koristio za samohvalu i promicanje sebe kao političara. Pored toga, potencirao je demokratičnost i profesionalizam u radu svoje stranke.
Na kraju emisije dobio je trideset sekundi da se obrati gledateljima, koje je ponovo iskoristio za isticanje svojih akademskih dostignuća i za “blaćenje” političkih konkurenata i “neprijateljskih” medija.
Te sekunde su bile idealan prostor za ovog mladog političara da iznese planove za budući rad na pomenutoj poziciji, ideje za napredak u oblasti u kojoj djeluje, te da pomene naredne korake u radu svog ministarstva. Na taj način bi se, bez previše riječi i potrošene energije, na najbolji način približio biračima koji su zaslužni za njegov trenutni status i mogu birati da li će ga u budućnosti podržati ili ne.
Informer.ba
