Mi se, izgleda, dobro slažemo sa pornografijom koju živimo sa Lagumdžijom i Dodikom iza kamere. Oni režiraju. Mi gledamo, ponekad. Oni žive i režiraju. Mi igramo.
Sada kada smo se svi uvjerili posredstvom jednog snimka da Zlatko Lagumdžija uređuje priloge za Dnevnik Federalne o posjeti hrvatskog premijera, možemo se zapitati ko uređuje sve one silne priloge enitetskih televizija što svakodnevno uspostavljaju mučno osjećanje ratne i poratne atmosfere. Isto onako kao što Lagumdžija markira riječ državni udar u spornom snimku, trebamo si postaviti pitanje ko stalno, za svaku priliku, markira riječi Srebrenica, Jasenovac, Dobrovoljačka, genocidna tvorevina… A kada si postavimo to pitanje, očiglednost će odgovoriti sama. No, da li ikoga interesuje to pitanje? Da li je ikoga stvarno uznemirila snimka na kojoj predsjednik SDP-a instruira novinara Federalne televizije? Da li će snimljeno instruiranje biti povod za pokretanje pravne odgovornosti? I da li će birači, suočeni sa ovom očitošću, uspostaviti političku odgovornost tako što će poniziti SDP i njenog predsjednika na idućim izborima?
Na sreću SDP-a i nezvaničnog urednika Dnevnika, tv publika u Bosni i Hercegovini na nekom je nezasluženom odmoru na tv nebu regiona. Naš prosječni gledalac gleda Dnevnik HRT-a i RTS-a kao da je njegov. On/ona gleda Otvoreno ili Utisak nedelje, informišući se o dežurnim korupcionaškim aferama u Srbiji i Hrvatskoj, pamteći tamošnje dežurne krivce, objašnjavajući razloge i uzroke njihovih kriza. Tako zabrinuti bh gledalac postaje jedna sasvim smiješna vrsta. Zabrinut je za tuđe nevolje strasno i lično, bez mogućnosti da se ikad uključi u njihovo rješavanje, dok mu se domaći problemi iz neposrednog okruženja čine daleki i nestvarni, jer u nas je vladajuća tv matrica sastavljena od patetičnih epskih priloga o stradanju jednog naroda i bestidnosti drugog, u bliskoj ili daljoj prošlosti, i ona nikad ne ustupa mjesto običnom životu sadašnjice i njegovim problemima.
Naši vladajući očigledno su uvjereni da naš gledalac voli tu nekrofiliju, to stalno prebrojavanja mrtvih, obodreno viškom empatije, ili su zapravo svjesni da naš gledalac dobro podnosi presiju na osjećanja jer su mu misli okupirane bliskim daljinama, Srbijom i Hrvatskom. Tako je bh. gledalac zapravo najsličniji bh. građaninu. On/ona je na nezaluženom odmoru, što se pretvorio u stalno odsustvo. Vlastito obitavalište postalo je samo mjesto gdje se živi, dok su misli i zamišljeno djelovanje negdje drugdje, pa se tako zna svaki Sanaderov grijeh, ali se nijedan domaći grijeh ne zna, a ako se sazna, zaboravi se sa fascinantnom nezainteresovanošću, kao što će se zaboraviti Lagumdžijino skandalozno instruiranje. Kao što su se zaboravili svi Dodikovi gafovi, nepristojni ispadi, vrijeđanja, prijetnje. Jednostavno, to nema ko da pamti jer bh. građanin/gledalac zauzet je pamćenjem Sanadera, Milanovića, Tadića.
Možda ne bi bilo pretjerano tvrditi da se u tom odustajanju od vlastitosti, u tom sasvim ličnom samozaboravu, nadomještenom komšijskom bliskom brigom, krije osnovni razlog zašto se u Sarajevu ili Banjaluci nisu održali nijedni ozbiljni socijalni ili sindikalni protesti nakon rata. Naprosto, u Bosni je sve privremeno. Odbačeno. Nepriznato kao i država iznutra.
Kao što Federacija ne priznaje Srpsku, a Srpska Bosnu i Hercegovinu, tako u konačnom tužnom zbiru većina građana ne priznaju sami sebe. I onda na kraju ispada da prostor koji se zove Bosna i Hercegovina stvarno ne postoji. Svi su odsutni. Na kauču svoje kuće razmišljaju o otpuštenim radnicima sisačke željezare ili o propasti smederevske željezare. Ili bistre svjetsku politiku, pitajući se hoće li Amerika napasti Iran.
U takvom ambijentu, sve je dopušteno. Tu ne postoje realni događaji, posljedice, odgovornost. Opscene scene, poput one Lagumdžijine, proći će nekažnjeno jer svi su oslobođeni odgovornosti. Svi su na dopustu, zaglibljeni u brigama susjednih zemalja ili daleke Amerike.
Mi postojimo samo kao mitsko mjesto živih ljudi što broje mrtve i nadgledaju tuđe živote, u regionu ili svijetu. Kao puki posmatrači tuđih nevolja i kao puki objekti svojih tegoba. Za takvu stvarnost neko pušta entitetske dnevnike (a sada znamo ko ih i režira) koji u prvih dvadeset minuta prebrojavaju žrtve, imenuju ratne zločin(c)e, citiraju izjave dužnosnika o ratnim zločin(c)ima, i onda nas u dvadesetoj minuti vraćaju u sadašnjost, objavljujući vijest da se u Kini desila željeznička nesreća.
Od bh. stvarnosti odustali su svi, osim nekolicine vladajućih što u nju upisuju surogat sukobe i svađe, toliko providne i loše odglumljene da se završe „državničkim susretom” Dodika i Lagumdžije. Taj loš film više nikoga ne interesuje, naročito ne sve one što su dio te stvarnosti jer svako je sebi pronašao ulogu. Nekolicina vladajućih, na čelu sa Lagumdžijom i Dodikom, režira vesele tv priloge o sebi i svojoj državničkoj ili istorijskoj misiji i o prošlosti natopljenoj krvlju. Ostali su negdje drugdje, tj. tu tako blizu, u Hrvatskoj ili Srbiji, svim svojim mislima i daljinskim upravljačem, a ako ponekad svrate kući, odgledaće Dnevnik Federalne ili RTRS-a koji će ih podsjetiti/uplašiti da je 1997. godina. I hitro će se prebaciti na prvi kanal HRT-a.
Politika bez našeg vlastitog prisustva je nešto što smo svi odabrali onda kada smo pristali da povjerujemo da Sanaderi postoje samo u Hrvatskoj, a da smo mi svevremena nerješivost, u kojoj se može samo uzdisati, kao u književnosti koja je slavila bosansku teškoću življenja, stilizujući jeftinu bol, baš kao što to danas svi čine kada sa uzdahom kažu: Ah, ta Bosna, postoji nešto stvarno posebno u njoj!
U toj vazda posebnoj Bosni postoji i nešto sasvim neposebno, providno i jasno, ustajalo i lijeno, nešto što odbijamo nazvati pravim imenem. Odsustvo hrabrosti, radoznalosti i osnovne pristojnosti koja nalaže brigu o vlastitoj okolini u kojoj se živi.
Kada večeras budete gledali dnevnike entitetskih tv emitera, ponavljajte riječi onog novinara Federalne, ono dva puta ponovljenoapsolutno, apsolutno Lagumdžiji, jer to nam svima piše na usnama dok se utapamo u dnevničkim kič emocijama o stratištima što nas, tobože, bole. To apsolutno, apsolutno je svuda oko nas.
Mi se, izgleda, dobro slažemo sa pornografijom koju živimo sa Lagumdžijom i Dodikom iza kamere. Oni režiraju. Mi gledamo, ponekad. Oni žive i režiraju. Mi igramo. Oni se otkriju skandalom i gafom. Mi ih nikad ne kaznimo.
Buka/ Autor: Uglješa Vuković
