Borci za slobodu u arapskom svijetu mogli bi dobiti Nobelovu nagrdu. Od svih nagrada koje nose ime Alfreda Nobela, ni jedna nije izazvala toliko vjerodostojnih kontroverzi kao ovogodišnja Nobelova nagrada za mir.
Ali komitet norveških parlamentaraca, koji će objaviti ove sedmice laureate za Nagradu za mir za 2011., imaju neuobičajenu priliku da postignu konsenzus, zadovoljavajući sve zahtjeve za nagradu i snažno promovišući cilj mira i slobode. To mogu učiniti nagrađujući neku od mnogobrojnih hrabrih ličnosti aktivnih tokom godine u borbi za slobodu u arapskom svijetu.
Borba za mir je napor kao ni jedan drugi. Kriterijum za laureate za mir inherentno su mnogo subjektivniji od onih za nagrade za nauku, čak i od nagrade za književnost, takođe utvrđenoj po Nobelovoj želji.
U praksi, nagrada se generalno daje državnicima koji su zaključili neki mirovni ugovor, ili ljudima i organizacijama čije aktivnosti imaju humanitarne ciljeve.
Komitet uveliko može i da pogriješi. Zaradili su rasprostranjeno i opravdano ismijavanje zbog dodjeljivanja nagrade 2009. predsjedniku Amerike Baraku Obami prije nego što je navršio godinu dana manadata.
Prilikom dodjele nagrade 2002. predsjedniku SAD Džimiju Karteru, Komitet je glupo iskoristio priliku da kritikuje tada aktuelnog predsjednika Džordža Buša, a time i okalja nagradu uplićući se u politikanstvo.
Mir ima svoje pobjede
Ali Nobelova nagrada u službi mira može takođe da privuče pažnju na lični heroizam i žrtvovanje, kao i da pomogne u borbi protiv ugnjetavanja. Veoma visoke moralne figure kao Martin Luter King, Andrej Saharov i Aung San Su Ći su među najzaslužnijim dobitnicima. Liu Sjaobo, kineski disident, bio je prošle godine takođe izvanredan izbor.
Ovaj smo put iznenada svjedočili moralnim liderima borbe za slobodu i ljudsko dostojanstvo koji su odjeknuli u regiji kao mali presedan za demokratiju. Niko nije predvidio ogromne proteste u Iranu nakon pokradenih izbora 2009., i u arapskim autokratijima u posljednjih godinu dana.
Ekspanzija slobode i demokratije je nesigurna i krhka. Takođe je direktno povezana sa traganjem za mirom. Demokratije su povremeno ratovale jedne protiv drugih: Libanon i Izrael 1948., su istorijski slučaj. No, primjeri su rijetki.
Države koje su odgovorne za svoje vlastite građane imaju tendenciju da budu više svjesne ograničenja proizvoljnog ponašanja u međunarodnim poslovima takođe.
Povremeno, kao što se dogodilo u Libiji ove godine, osiguravanje političkog prostora za mir i red, zahtijevali su zapadne vojne intervencije kako bi se neutralizovale represivne mjere režima. No, prvi, dominantan i presudan uslov za slobodu mogu postići samo ljudi koji su je zahtijevali i težili joj.
Oni koji su srušili autokrate u Tunisu, Egiptu i Libiji trebaju diplomatsku podršku i ekonomsku pomoć od Zapadnih vlada. Takođe treba da budu priznati i nagrađeni od civilnog društva.
Imena kao što su Vael Gonim, koji je pomogao u podizanju protesta na Tahrir Trgu, Isra Abdel Fatah, koji je suosnivač 6-aprilskog Pokreta mladih u Egiptu, i Lina Ben Menini, koja je pomogla da se revolt u Tunisu raširi preko interneta, moraju biti vodeći među onima koje će razmatrati Nobelov komitet.
Kao što je Džon Milton napisao, mir ima svoje pobjede, ne manje poznate od ratnih. Borci čija je hrabrost obezbijedila Arapsko proljeće trebali bi biti nagrađeni za to.
RSE/Informer.ba
