Uloga civilnog društva u procesima evropskih integracija u zemljama Zapadnog Balkana ograničena je, prije svega, zbog toga što države i njene upravljačke elite funkcionišu kao dominantni društveni faktor. U isto vrijeme, civilno društvo još uvijek je nerazvijeno i marginalizovano.
Da li civilno društvo može postati nosilac demokratije na području Zapadnog Balkana? Kako se osloboditi pozicije objekta i postati subjekat u demokratskim procesima?
U osnovi je želja za otvaranjem konstruktivnog dijaloga na relaciji Vašington – EU – regija, kaže Vedran Džihić, iz Centra za transatlantske odnose iz Vašingtona.
«Svjedoci smo mnogih i mnogostrukih polupanih komunikacionih veza na Zapadnom balkanu. Političari ne komuniciraju između sebe dovoljno, a jako rijetko komuniciraju s onima kojima na neki način zahvljaju njihov izbor. A i civilno društvo nerijetko biva na neki način stigmatizirano od strane političkih elita, odnosno neshvaćeno za ozbiljno», ocjenjuje Džihić.
Na putu evropskih integracija Hrvatska se nalazi pred samim ciljem.Vedran Horvat, iz fondacije Hajnrih Bel, ocjenjuje da je taj proces ustvari bio ekskluzivistički i elitistički projekat, zatvoren za civilno društvo.
«I u slučaju kada su organizacije civilnog društva uspjele u tome sudjelovati, onda je njihov angažman bio vrlo često sveden na dekoraciju i vrlo brzo su se u velikom broju slučajeva povukle iz toga. Ne bi bilo toliko pitanja koliko ima danas kada govorimo o tome hoće li na referendumu o ulasku Hrvatske o ulasku i EU biti odgovor DA ili NE. Upravo taj odgovor i moguće
dvojbe oko ulaska Hrvatske u EU proizlazi iz toga što je samo pitanje komunikacije tog procesa kao političkog procesa bilo relativno zatvoreno i nije uključivalo društvo, a onda ni onaj segment zainteresirane javnosti koji mi zovemo civilnim društvom», smatra Horvat.
Za Tiju Memišević, direktoricu Evropskog istraživačkog centra iz Sarajeva, iskustva iz civilnog društva iz Hrvatske daleko su ispred onog što se dešava u BiH. Smatra da je bh. civilno društvo hendikepirano.
«Prvi razlog, ne znam da li se uopšte može zvati građansko društvo s obzirom da je kategorija građana potpuno zanemarena u Ustavu ove zemlje. Druga stvar koju želim reći je opsesija stabilizacijom na Balkanu, jer u slučaju BiH svjedoci smo da stalno, kad god se desi neka kriza koja se precepira kao mogućnost destabilizacije, mi imamo ad hok intervenciju od strane zapadne međunarodne zajednice, koja je usmjerena na to da se ti faktori koji u tom trenutku izazivaju destabilizaciju umire. Kontraproduktivni momenat takvog djelovanja je da se uvijek ti i takvi politički faktori ojačaju naspram naših nastojanja da ih mi identificiramo u našim društvima kao problem u procesu integracija i samim time nastavljaju da budu izvor destabilizacije», navodi Memišević.
Za Maju Stojanović, predstavnicu Građanske inicijative iz Beograda, važno je prepoznati problem viktimizacije koji osjećaju svi u regiji.
«Ne znam da li smo svi, ali ja iskreno verujem da 99 posto građana celog regiona, kada ih pitate ko je najveća žrtva ratova iz 90-ih, će da kažu oni sami ili narod kojem pripadaju. Razlozi su, naravno, različiti. Neko ima mnogo veća prava da to kaže, s druge strane neko ima mnogo manja prava da to kaže. Mislim da je to prva stvar koja nam vezuje ruke i na taj način mi nekako očekujemo i od međunarodne zajednice i od drugih država u regionu i od svih ostalih da reše naše probleme», kaže Stojanović
Mreža organizacija civilnog društva cenralnoevropske inicijative osnovana je nedavno. Mevlida Rovčanin prenosi da ideja o stvaranju ove mreže počiva na težnji da animira građane da učestvuju u procesu demokratizacije:
«Pričamo o žrtvama, pričamo o genocidu, o svemu tome razgovaramo, ali možda bismo sad trebalo malo da pričamo o običnom životu ljudi i da tim ljudima na određeni način objasnimo šta je to demokratski proces, šta oni trebaju da razumiju, šta su to evropske integracije. Prvo se trebamo
integrirati na niovu BiH, pa onda ići prema evropskim integracijama.»
Istovremeno, u Makedoniji civilno društvo percepiraju kao neprijatelja vlade i političkih stranaka.
«Političke stranke su jače i bolje organizovane i one nas ne prihvataju kao relevatne učesnike. Kada se govori o budućnosti u EU, trenutno su problemi civilnog društva ograničeni teritorijalno i državnim granicama, ali perspektiva je zajednička i tu postoje otvorena vrata za saradnju», navodi Vladimir Misev sa Instituta za demokratiju iz Skoplja.
Kakvu ulogu u civilnom društvu, zapravo u jednoj zajednici uopšte mogu imati slobodni umjetnici? Damir Nikšić, slikar, želi da govori upravo sa pozicije individualca – da li postoji u BiH kao takav:
«Ja sam involviran već 15 godina sa raznim nekim stvarima, svojim radovima šaljem poruke, ali moj problem je što nisam dio nikakvog društva. I nekako nisam bio dio nikakve partije ni ničega i napustio sam tri, četiri dobre prilike da se zaposlim. Našli smo se u nekakvom čudnom, socijalističkom društvu, koje ne znam kakvo je socijalističko. Nacionalsocijalističko ili ovo ili ono?»
Želja predstavnika civilnih društava u okvirima Zapadnog Balkana da nastave saradnju i dijalog postoji. Zahtjevi za izgradnju i razvoj građanske svijesti nasuprot podaničke – takođe.
RSE/Informer.ba
