Nostalgija je prekrasno ljubavno osjećanje, a zapravo lirski osjet, a ako je u odsutnosti tada ga proizvodimo kao nepopravljive nostalgične duše. Neki od nas u jednom preosjetljivom trenutku postanu i pjesnici kad ih prožme nostalgija. No, nostalgija počesto prerasta u melankoliju.
Ako nostalgiju supstitucijom značenja premetnemo u problematičan brak ona se često pretvori u neizlječivu melankoliju (bolest) i tada, naravno, kao i u Jugoslaviji, dolazi do rastave. Supružnici se posvađaju, zamrze, razdvoje djecu, te se na kraju pobiju, sude se i ganjaju sve do Međunarodnog suda za ratne zločine.
Jednu od nostalgičnih slika koja se pretvorila u melankoliju mogli ste do sada pratiti na proslavama Dana mladosti u Kumrovcu i ustrajnim jubilarnim proslavama rođenja ili smrti Josipa Broza Tita u Sarajevu i Beogradu. Ostavimo postrani, na trenutak, „nesvrstane” i gole otoke, ali, zar zaista ne vidite – pred nama salutiraju ostarjeli i isluženi Titovi partizani koji su ostali bez svojih pionira, većeg dijela omladinaca i ostalih radnika koji su onomad imali stalne plaće, a sada imaju „fige u džepu” i koji bez zadrške salutiraju svojem nekadašnjem maršalu. Ah, zar ne izgledaju nepopravljivo i posvema melankolično.
No, taj jugonostalgičarski, pomalo karnevalski fenomen, nalik na šumsku paradu lisice, medvjeda i divlje svinje iz Ćopićeve „Ježeve kućice” izgleda kudikamo vedrije od još uvijek aktualnih melankoličnih ali i zaista sablasno zlokobnih povorki ponajćešće sa četničkim, ali i ustaškim znakovljem. Potonja vrst melankolije je po definiciji mentalna bolest i potrebuje sudsku zabranu pristupa ili klinički tretman. To jest, razgovor o potrebi za suzbijanjem jugonostalgije gotovo je bespredmetan, sve dok borba protiv ratobornih nacionalizama traži dnevnu dozu antipsihotika.
Fenomen narastajuće jugonostalgije kod mladih
Zar uistinu nekog zrelog i u vlastiti nacionalni identitet sigurnog čovjeka možete preplašiti pričom o reinstituciji nečega što je, po svemu sudeći, propalo? Teško je u to povjerovati. Nekadašnjoj Jugoslaviji se opravdano pripisuje jednoumlje, a u naše doba trpimo nacionalističko i kapitalističko zaglupljivanje i posvemašnju kretenizaciju, odnosno, potrošačko sljepilo, dužničko ropstvo u kojemu je njegovanje kulta ličnosti zamijenjeno za kult šopingiranja u beskrajnim trgovačkom centrima – u kojima se osjećamo poput Kafkinog Gregora Samse. Takve je „potrošače” zaista lako plašiti utvarama prošlosti. Političko slijepilo se, naime, sasvim lako prenosi iz sistema u sistem.
Razne ankete govore da jugonostalgija nije samo čežnja za vremenom kad su neki među nama bili mladi, optimistični, puni mladenačke energije i života; nego je to i žalopojka za vremenom u kome većina nije znala šta su to zapravo egzistencijalni problemi jer je postojao zavidan nivo „osobne sigurnosti”, zdravstvene zaštite, zatim, niste mogli dobiti otkaz (bez obzira na strogoću disciplinske komisije) te se moglo otići bilo gdje na svijetu visoka čela i uvijek se vratiti – barem cijenjenom brodskom „Jugolinijom”. S obzirom na rečeno u anketama, jugonostalgija bi se mogla nazvati nekom vrstom posttraumatskog tranzicijskog sindroma.
Mnoge zbunjuje ili zabrinjava fenomen rastuće jugonostalgije, posebno kod mlađe populacije koja se rodila prije raspada bivše države. Postavlja se pitanje na šta su to oni nostalgični kada nemaju posvemašnje i iskonsko sjećanje na Jugoslaviju? Naravno, po srijedi je prisutan utjecaj roditelja, ali, zar ćemo povjerovati da to može biti stvarni i jedini uzrok te „masovne pojave”. Svakako ne. Riječ je prije svega o subkulturalnom fenomenu koji se vezuje uz kulturološku ex-YU ikonografiju: ponajviše muziku i film, a začudo, mi još uvijek nismo čuli da su se u nekom kvartu potukle banda skinheadsa i jugonostalgičara.
Mladima je u pravilu najteže živjeti u sadašnjosti te se „jugonostalgija” može povezati sa raznim mladenačkim modama koje se sezonski „nose”. Da li je time ona maligna? Zasigurno ne. Ona je neka vrsta benignog utopističkog sanjarenja kojoj je mladost pokazala sklonost. Može nekome smetati, ići na nerve, ali opasna nije, jer, koliko nam je poznato, ne propagira nasilno političko objedinjavanje ili pripojenje.
Pogubna politika osamljivanja
S druge strane, svaki pokušaj regionalnog povezivanja upada u opasnost da se proglasi jugonostalgijom. Dežurni nacionalisti vazda će svaki pokušaj kompromisnog dijaloga osujetiti i osuditi te poticati nepovjerenje umjesto radoznalosti. Jer, borba protiv nacionalizma jest borba protiv samoće, kako glasi poznata rečenica autora „Filozofije palanke” – Radomira Kostadinovića. Geografska odrednica Balkan postala je u nacionalista raznih fela sinonim za nazadnost, za neki daleki istok, za neeuropskost, za vraćanje iz kultiviranog europskog u „zaostali” jugoslavenski, odnosno, balkanski prostor.
Tome nimalo ne pridonose zapadnjaci koji će počesto pejorativno zaključiti: a to su „oni tamo” Balkanci koji se redovito međusobno ubijaju i kolju, ni ne znaš koji je koji, svi su isti… Kolonijalistima, iz prošlosti i sadašnjosti, Južne Slavene je najlakše bilo pokoriti po onoj staroj rimskoj ‘zavadi pa vladaj’, pa da kao borgovska radna snaga složno privređuju. Dakle, ta vrsta pojednostavljenog izjednačavanja svih južnoslavenskih naroda pod odrednicom krvoločnog balkanstva posljedično je razvila odbojnost i predrasude prema svemu što bi narode regije dovodilo pod neki zajednički imenovatelj pa makar on u sebi imao samo geografske označnice. Reći ćemo da nam se ponad svake jugonostalgije nameće potreba za dobrohotnim i ljekovitim dijalogom južnoslavenskih naroda koji se vodi u sadašnjosti, a ne u prošlosti.
Prošlost je sudbina – rekao je netko – i to zvuči podosta prokleto. I upravo to možda razlog što neke toliko zavodi jugonostalgija. Bojimo se poznatog, a bome i nepoznatog, ali zar se taj strah može usporediti s onim već proživljenim – poput, recimo, Srebrenice i Vukovara. Svega se bojimo, a u zadnje vrijeme ponajviše međusobnog razgovora. Sve nam je čudno, a u Europu bismo, iako, sve je zbunjujuće, sve je neuralgično, ponajviše u BiH gdje se žestoko reagira na bezazlena imenovanja „bošnjačko” i „muslimansko”, „hrvatsko” i „katoličko”, „srpsko” i „pravoslavno” kao da to nije ujedno i bezazleno „bosansko”. Na ulazu u njemački koncentracijski logor Buchenwald pisalo je „Jedem das seine” – „Svakome svoje”. Eto, dotle su, odnosno „smo” došli u potrebi svake nacije da bude sama za sebe, i da egzistira u pogubnoj politici osamljivanja.
A gdje vam je Patrija, gospodo?
No, isto tako, ćuti ćemo, u onih odveć jugonostalgičnih koji se gnušaju patriotizma, da su apatridi. Gdje vam je onda Patrija, gospodo? – upitat ćemo. Čiji pasoš nosite? Kakvo vam je babo ime nadjenuo? Neće baš biti da tu vlada neki politički strah, jer smo se toga valjda oslobodili, nego će to prije biti neki mitski, arhetipski strah.
Odavno je netko, a posebice od rata pa naovamo, vrlo vješto nacionalnu i vjersku pripadnost pretvorio u nešto loše, nešto što priziva isključivost i nazadnost i gorki okus ratobornih etnonacionalizama – nešto što nas posttraumatski, u potrazi za izlazom, nagoni da budemo jugonostalgični.
Neki će probati razinu jugonostalgije mjeriti po teritorijalnim parametrima – to jest navodno su najmanje jugonostalgični oni koji su najviše dobili nakon raspada bivše države i ratova. Po nedavnim anketnim istraživanjima, iako uzorak ne obuhvaća Sloveniju i rađen je na zaista malom broju ispitanika, pokazuje se da su Hrvati i Kosovari najmanje jugonostalgični. Dakle, po gore navedenoj teoriji Hrvati i Kosovari su dobili države i to sa poprilično smanjenim brojem etničkih manjina i, neki će reći da je upravo taj „sumnjivi” dobitak poprilično etnički čistih teritorija, unutar avnojevski zacrtanih granica, razlog zadovoljstva i manjka jugonostalgije.
No, da tome nije tako govori i primjer Slovenaca koji nisu obuhvaćeni ispitivanjima, a poznato je da ih je neko vrijeme itekako tresla groznica jugonostalgije. Stoga, trebalo bi prije svega govoriti o mentalitetima naroda, a ne o tome tko je šta dobio ili opet nije. Dakle, netko je po mentalitetu, naravi ili temperamentu (koje oblikuje političko okružje slobode ili neslobode u kojem živi) više ili manje emotivan i nostalgičan.
Za vrijeme vladavine Franje Tuđmana u Hrvatskoj se propagirala otrovna doza antijugoslavenskog i antibalkanskog – do te mjere da su se pojavile i teorije o neslavenskom porijeklu Hrvata – onom, neslužbenom, iranskom. Svaki govor o bivšoj državi svodio se na javni bauk i jauk koji priziva vrijeme tamnice naroda, velikosrpske hegemonije, srbočetništva i slično. Nije za očekivati da djeca koja su rasla u takvom medijskom okružju budu jugonostalgična. Međutim, i u Hrvatskoj je sve prisutnija „T’ga za jug”, kako glasi znamenita pjesma makedonskog romantičarskog preporoditelja i pjesnika Konstantina Miladinova. Po raznim mladenačkim okupljalištima primjetno je da istoimeno makedonsko vino piju oni sa majicama na kojima se smiješi lik Che Guevare i Josipa Broza Tita. Doduše, veselo ga mladi piju miješajući ga pritom sa kapitalističkom Coca Colom, radeći tako popularni „bambus”.
Emotivni turizam
Poznato je da Slovenci za proslave Nove godinu masovno odlaze u Beograd. Slovenci se smatraju Europljanima, a ostali Južni Slaveni za njih su Balkanci, „bratja” iz bivše juge, takozvani „čefuri”, kao što su, uostalom, za Austrijance, paradoksalno, Slovenci Balkanci, a ne Goti i ostali g-mail produkti. Slovencima će taj Balkan biti mjesto za raskalašenu zabavu, za praznično uživanje u životu, a doza prihvatljive jugonostalgije je dopuštena sve dok se njihova europskost ne dovodi u pitanje. Dakle, jugonostalgija može biti i neka vrst emotivnog turizma koji je dopušten sve dok nedavna prošlost ne dođe u pitanje. Sudeći prema nekim slovenskim „veselicama” svi ti Balkanci su posve prihvatljivi dok god „mi idemo njima, a ne oni nama”.
U Sloveniji to zorno dokazuje problem „izbrisanih”. Slovenija je 1992. izbrisala iz službenih registara gotovo 25.000 neslovenaca, prije svega radničke klase, porijeklom iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, a od njihovog je života, nažalost, napravila pakao.
Kosovari su osamdesetih prošloga stoljeća štrajkali u jednom od rudnika, naravno, uz Titovu sliku. Štrajkali su glađu i ronili obespravljene suze koje su mogle ganuti samo podzemne jugoslavenske štakore u oknima. Po mnogima, znali su što rade. Sada su u nadzemlju, imaju državu, i opet „gladuju”, ali pritom ne štrajkaju. No, Albanci, iako su najstariji balkanski narod, nikada se baš nisu oduševljavali Jugoslavijom. Zajedno sa Srbima nosili su Titovu sliku pod barjakom sa crvenom zvijezdom, a u srcu nosili klicu nacionalnog dvoglavog orla. Uostalom, po mnogima, nije li upravo na Kosovu počeo raspad Jugoslavije – kada su suri srpski i albanski orlovi počeli međusobno kljucati oči.
Makedonci će pak svoje jugonostalgije, pritiješnjeni između Srba, Albanaca i Grka, liječiti gradnjom velebnih spomenika Aleksandru Velikom – u nadi da će ta novootkrivena nacionalna monumentalnost konjskim rzanjem nekoga preplašiti i utješiti. Uostalom, nećemo o tome jer još uvijek ne znamo tko će uzjahati Aleksandrovog Bukefala.
Srbi su po nekim teorijama poprilično jugonostalgični jer je upravo Jugoslavija bila najbliže idealu „svih Srba u jednoj državi”. Režim Slobodana Miloševića je i nakon raspada nominalno naslijedio ime Jugoslavija te je zajedno sa Crnogorcima tvorio neki privid nastavljača. U današnjoj je Srbiji možda zato i nastao šizofreni metež – pokreću se procesi za sramotnu rehabilitaciju četničkog koljača Draže Mihajlovića. Ta perfidna identifikacija Srbije i Jugoslavije izazvala je i regionalni strah od jugonostalgije koja se shodno tome prometnula u strah od srpske dominacije.
Prijatelji stari, gdje ste?
Kako god, na emocionalnom planu mnogi će se bez puno ustezanja svrstati u jugonostalgičare, ali se pritom neće zalagati za obnovu Jugoslavije, uvjereni da bi se, kad-tad, neminovno opet raspala u krvi. S druge strane ekonomska, gospodarska, trgovačka i kulturna regionalna objedinjavanja već su uvelike na djelu. Kriminalci suradnju nikada nisu ni prekinuli, za vrijeme rata su neumorno dilali benzinom i oružjem. Jednadžba je začuđujuće jednostavna: Na emotivnom planu, ali posredstvom trgovačke računice, nekom Hrvatu je bliži Srbin ili Bosanac od Madžara, ili, Slovencu je bliži Makedonac od Austrijanca – željeli oni to priznati ili ne. Zar je to jugonostalgija?
Ne, to je prije svega regionalni tržišni interes. Eto, pogledajmo jednu Terezu Kesoviju i Dinu Merlina koji su uprkos svim zakletvama da nikada, ama baš nikada, neće nastupiti u Srbiji – ipak tamo nastupili. Činjenice govore da Dino Merlin nije otpjevao „Da te nije Alija”, a Tereza jest otpjevala „Prijatelji stari, gdje ste”. Hoćemo li ih optužiti da su jugonostalgičari – ma ne. Riječ je o širenju tržišta i opreznom krpanju starih ljutih rana. To dobro zna „glazbeni ambasador” BiH Halid Bešlić koji nastupa gdje god ga pozovu. Bošnjaci su oprostili i Fikreti Jahić (alias Lepoj Breni) slikanje u uniformi srpske vojske za vrijeme rata, koja je, uprkos tome, u Sarajevu napunila Zetru, ali odmah potom i zagrebačku Arenu. Ni glumac Emir Hadžihafizbegović više ne hoda po ruralnim opštinama i emotivno proklamira: „Moj Bože, ponekad se pitam zar je dobro srce muslimanskog insana moralo vaditi valjevskim, užičkim i inim srpskim kamama … ne mogu oni pobit kolko mi možemo rodit … tko halali dabog ga rođena djeca proklela”.
Unosnije je Emiru, kao i mnogim drugim regionalnim glumcima, regionalno glumiti u raznim filmskim koprodukcijama i TV reklamama. Koliko god netko negodovao, tržišni interesi koji pomirbeno prodaju ex-Yu emocije su vrlo jaki, a tko je nekad bio regionalna estradna zvijezda i danas će to biti.
Nostalgija vjerskih zajednica
Koliko god se netko trudio jugonostalgiju opravdati, toliko će se naći onih koji će spram nje osjećati zazor. Primjerice, posve je jasno zašto će neki Bošnjak, koji je kao mladi musliman, ni kriv ni dužan, robijao 10 godina u Zenici, na spomen jugonostalgije dobiti crvene plikove po tijelu.
Takvome će prva asocijacija na Jugoslaviju biti mučna isljednička ispitivanja, maltretiranja i sprovođenja. No i on će za „hator” istine nevoljko priznati da je nekadašnja milicija bila puno učinkovitija od današnje policije. „Barem si po ulici hodao više manje sigurno. Nekada su lopovi hapšeni, a danas su na vlasti” Dakle, kao i mnogi drugi, iako je na spomen jugonostalgije alergičan, i nekadašnji će mladi musliman priznati da je onomad socijalno i sigurnosno stanje bilo puno bolje makar je to njega stajalo 10 godina zatvora.
Dakle, općenito, nedostaje društvene sigurnosti, a loš režim je u pravilu naslijeđen još gorim. Jugonostalgija je samo jedan od načina protesta prema lošem stanju u kojem se danas nalazimo. Tko je išao u crkvu ili džamiju, bilo mu je dopušteno, ali je cijena bila marginaliziranje jer takav nije mogao raditi u prosvjeti, medijima i na drugim prestižnim državnim funkcijama, ako nije bio MPP (moralno politički podoban), a vjerske zajednice su pritom bile konstantno nadzirane.
S druge strane, koliko god to zvučalo čudnim, mnogi će kršćani i muslimani biti nostalgični prema vremenima kada su u džamije i crkve hodali samo oni koji su doista bili vjernici. U vjerničkoj populaciji bilo je primjetno manje licemjerja i onaj koji je hodao u bogomolju imao je mnogo više za izgubiti nego za dobiti – barem u društvenom smislu. U današnje vrijeme počelo se govoriti čak o kadrovskim i interesnim džamijama i crkvama – to su one u kojima „viđeniji” daju ili namještaju posao manje viđenijima. Ima li poštenije nostalgije od one vjerničke koja nam govori da je bilo bolje onomad kad nam je bilo politički lošije jer smo kao zajednice bili „pošteniji, iskreniji, bogobojazniji i homogeniji”. Međutim, to ne može opravdati loš odnos tadašnjih vlasti prema vjerničkoj populaciji.
Vatikansko-mudžahedinske zavjere
Uostalom nije li se i Gospa u Međugorju ukazala za vrijeme komunizma? Koji pošteni katolik neće biti nostalgičan s obzirom na period ukazanja. I dok se dobar dio ljudi u BiH ne bi usudio antijugonostalgičaru zakačiti na lice napis da je budalaš to će intimno i potajno o njemu misliti. Prosječni Bosanac zna da je njemu osobno bilo bolje pod jugoslavenskom čizmom nego na takozvanom demokratskom konju.
No, priznat će da se na proslavama bajrama više jelo baklava nego učilo „dova”. Prva linija jugonostalgije u BiH je urbana mladež. Mladi će u anketama reći da „što je neko manje glavat, dinaroidan i ko’ od brda dovaljen – to je veći jugonostalgičar”. Upravo ova izjava govori o urbanom kulturološkom naslijeđu Jugoslavije koja zanima mlade, a ne o političkom.
Nacionalizam im pak priziva osjećaj nazadnosti i ruralnog mentaliteta, a jugonostalgija postaje zalog urbanosti. Nadalje, dostupna nam ispitivanja javnog mijenja govore da prosječan Bošnjak još uvijek misli da je Juga bila super, a šteta je što su je Srbi srušili, dok prosječan BiH Srbin misli jednako, ali smatra da je šteta što joj je „vatikansko-mudžahedinska” zavjera došla glave… BiH Hrvati Hercegovci je uglavnom mrze jer su pedesetak godina plaćali račune – zbog, jednim dijelom, pripadnosti ustaškoj vojsci, ali i zbog tamničenja u komunističkim zatvorima. Bez obzira na razloge za i protiv zajednički će se složiti da je prosječni Jugoslaven živio bolje.
Eto vam belaja
Bosna je, nema sumnje, multietnična zemlja nerazdvojivih granica, ali, je li njen građanin Bosanac (Bošnjak, Srbin, Hrvat…) multietničan? Hoće li njemu biti svejedno reći u pekari – „kruha mi dajte ili hleba mi dajte?” Nije li totalitaristička upravo teza: „nije važno nazivamo li nešto kruhom ili hlebom – samo neka ga ima.” Takve perfidne jezične teze, koje tobože izvikuju „mali ljudi” (a zapravo velike hulje), idu direktno za animalizacijom, za guranjem ljudi u zoo-kaveze, kroz čije rešetke će im država bacati pomije.
Isto tako, na sastancima komunističke partije, prije početka rata u Hrvatskoj i BiH, moglo se čuti kako neki Mujo iz Doboja ili Stipe s Brača ili Gligorije iz Skopja plačnim i dijalektalnim glasom „maloga čovjeka” uzvikuje: „Ne dajte drugovi da nas dijele…” Jer, naravno, ovčje stado ima atavistički strah od izdvajanja, koje prema autentičnom iskustvu pojedinih istaknutih ovaca vodi klanju. Nije, dakle, važno što se tor dobrano ubudžao i usmrdio, važno je da smo na toplom i sigurnom.
Stoga, ukoliko je jugonostalgija težnja prema nekom vrsti staro-novog jedinstva – loša je. Ukoliko je povratno sjećanje koje nam može služiti kao neka vrst poticaja na uspješniji međusobni kulturni dijalog i suradnju – dobra je. Eto, Srbi iz Srbije su htjeli biti jedinstveni sa Srbima u Hrvatskoj i BiH – i eto vam belaja, eto vam, Sarajeva i Srebrenice… Hrvati iz Hrvatske su poželjeli biti jedinstveni s Hrvatima u Hercegovini – eto vam opet belaja, eto vam Heliodroma. Jedino Bošnjaci nisu mogli primijeniti isti recept jedinstvenosti, jer, osim sažalijevanja, nitko ih nije htio osim kao izbjeglice. Jednostavno su po nečijoj ideološkoj zamisli morali nestati, a nisu.
Zašto se onda nameće neko jedinstvo kao imperativ opstanka? Možda, da svi zajedno nestanemo, ili isparimo u eter? A ne, nije to ono jedinstvo koje mi u svojim idealističkim predodžbama jugonostalgično zamišljamo kao zajedništvo, dobre komšijske odnose, ljubav, toleranciju prema različitom i tako dalje. To će biti prije svega jedinstvo pogubnog jednoumlja, jedinstvo ovaca koje se opet vode na klanje.
Pogledajte samo jedinstvenu ravnodušnost koja je poput bolesti zahvatila čitavu regiju, pogledajte svoje znance, rodbinu i prijatelje koji će zajednički naricati: „pa, šta mi jadni možemo, to je sve već unaprijed odlučeno, čine oni što ih volja, ruka ruku mije, ja tebi ti meni.” itd., itd. Takvo jedinstvo sistematski i programatski uzgaja kult melankoličnog „malog čovjeka” koji je ili jugonostalgičan ili euroskeptičan da bi se s njim lakše vladalo i naposljetku završilo u nekom novom izrežiranom sukobu.
Morat ćemo naći nove izvore svojih nostalgija, jer očito je da dosadašnja njihova primjena ne funkcionira. Možda će nam odgovore dati upravo sporna globalizacija koja umah može sve pretvoriti u nostalgične manjine pa više nećemo razmišljati o pšenično-jezičnim razlikama između „kruha” i „hleba” već će nam biti nametnuta „mjerica” anglosaksonskog beskvasnog „breda”.
AlJazeera/ Autor: Filip Mursel Begović
